Ćiro Blažević - prvi Bosanac koji je pobijedio Slovence u skijanju!

Bilo je to na Palama 1952.godine. Ćiro je nastupajući za juniorsku selekciju Travnika, osvojio prvo mjesto u trci na 10 kilometara! Skije zvane "bureknjače" bile su dovoljno dobre da pobijedi do tada nepobjedive slovenačke skijaše - trkače.

Ćiro je ostavio skijanje i posvetio se fudbalu, te se kao dobro krilo uskoro obreo u ekipi prvoligaša Sarajeva. Ali, eto, ostao je jedan detalj za bosanskohercegovačku skijašku dokumentaciju. U trci seniora tada je, zanimljivo, treće mjesto osvojio Slovenac Peter Križaj, otac kasnije mnogo poznatijeg, skijaškog asa Bojana Križaja.

Ostavio skije, ali ne i pobjednički mentalitet

Ćirin pobjednički mentalitet „vuče“ korijene još iz vremena pod Vlašićem, kada je Travnik imao veoma dobre skijaše-trkače. Upoznao sam ga još 1979. godine kada sam kao reporter Radio Sarajeva prenosio utakmicu Rijeka-Željeznicar (Sjećam se, bilo je 2:2).

Bosanska veza “pali” i u Rijeci

To je bila godina kada je na trenersku klupi „Želje“ prvi put sjeo Ivica Osim-Švabo. Ćiro Blažević je došao iz Švicarske i upravo započeo trenersku karijeru. Prije puta na Rijeku, legendarni reporter Mirko Kamenjašević me očinski posavjetovao:“Sine, pozdravi mi Ćiru Blaževića i reci da te pripazi, kao svog Bosanca“.

Tako je i bilo. “Dajte za ovog mog Bosanca sredite sve što treba. Nemojte da mu šta zafali, jer ćete sa mnom imati posla.“ rekao je sekretarici i klupskom osoblju u svom stilu Ćiro. Uvijek je umio sa novinarima - nema šta.

Polovinom osamdesetih bio sam u Parizu na utakmici Paris Sent Žermen-Nant, kao gost Safeta Sušića-Papeta. Trener Nanta bio je Ćiro Blažević, dok je PSG vodio Splićanin Tomislav Ivić. Nakon utakmice čekao sam „Papeta“ u VIP-salonu na Parku Prinčeva. Uzgred sam otišao pred svlačionicu gostiju, gdje je Ćiro razgovarao sa francuskim kolegama. Samo sam mu mahnuo, da mu stavim do znanja da sam tu i da ću sačekati u salonu.

Ćiro ne bi bio to što jeste da nije reagovao u svom stilu. Izvinio se Francuzima što prekida razgovor i ljubazno me pozdravio, rekavši da ja imam prednost jer sam stigao iz Sarajeva. Bilo mi je, bezbeli, drago kad su se me francuske kolege pozdravile s uvažavanjem.

A, onda je Ćiro uzeo dres sa brojem 10 kojeg je u Nantu nosio Argentinac Buručaga i poklonio mi uz komentar: “Tebi Ćiro nije zaboravio da si imao dobre komentare iz Tuzle. Ono kad sam se poslije titule zavadio sa upravom „Dinama“. Hvala ti sine, još jednom“!

Kućna "press služba"

Tada nisam znao da Ćiro ima svoju ličnu "pres službu". Njegova supruga bi kod kuće snimala sve radijske prenose utakmica, koje je onda Blažević kod kuće preslušavao. Inače, za vrijeme te utakmice protiv tuzlanske Slobode spomenuo sam spor Ćire i uprave "Dinama", te samo natuknuo kako je uprava, izgleda, brzo zaboravila titulu koju je godinu dana ranije Ćiro u Zagreb donio vodeći tadašnje zvijezde "modrih" Zajeca, Kranjčara, Mlinarića, Boru Cvetkovića, Hadžića i drugih. Bila je to prva titula "Dinama" nakon pauze od 30 godina!

Kad se u VIP-salonu pojavio „Pape“ Sušić i uz smiješak nam prilazio, Ćiro je prokomentarisao: “Vidi ga majku mu. K’o da nije iz Bosne. Hoda i drži se kao da je je rođen u Parizu. I Alen Delon se oko njega vrti, a on kao mali Bog. A kad krene s loptom i stane na nju - ne možeš mu ništa. K'o da je korijene u zemlju pustio“!

U Kelnu sam sreo simpatičnog momka Zlaju Arslanagića, sina Zijada Arslanagića nekadašnjeg golgetera Sarajeva, koji je igrao u generaciji sa Asimom Hasetom Ferhatovićem. Ispriča mi kako mu je Ćiro puno pomogao da stigne do Njemačke i preporučio mu svog jarana Antu Škaru, Zeničanina koji je, takođe pedesetih, kratko nosio dres prvoligaša sa Koševa, pa se šezdesetih otisnuo u njemački Bohum. Zlaja mi je ispričao kako je Ćiro mnogim Bosancima, tada u Zagrebu, pomagao ne pitajući za ime i prezime. Anto Škaro, Ćirin veliki jaran do današnjeg dana, ispričao mi je detalj o njegovoj naravi.

Samo prvi tim - nikako rezerva!

Igrali smo, veli Škaro, u Titogradu, današnjoj Podgorici protiv Budućnosti. Odem ja sa još jednim igračem prošetati, a kad sam se vratio u hotelsku sobu koju sam dijelio sa Ćirom, kad on skoči:

„Gdje si ti? Znaš li ti da vas je trener Božovic tražio i svi su već otišli na stadion“!

Škaro pogleda kroz prozor hotela što je gledao ka rijeci Zeti i stadionu, te vidi da je Ćiro malo “napuhao“ stvar. Onako u šali uzvrati: “Pa dobro Ćiro znam ja da je Božović strog, ali mogao je neko od vas rezervi upasti u tim i riješen problem“! Na te riječi skoči Ćiro k’o oparen: „Šta majku ti tvoju? Ja rezerva!“

Jedva sam nekako “izgladio“ stvar, priča i danas uz smiješak Zeničanin Škaro, koji je „fudbalsko i gastarbajtersko vrijeme“ zamijenio uživanjem u Opatiji. Tu se i danas sretne sa Ćirom, jer je Kraljevica gdje za toplijih dana „rezidira“ Blažević, na tridesetak kilometara daleko.

Ali, zapamtite - ako Ćiru vidite na uskim trkačkim skijama, negdje na Vlašicu, Igmanu ili Jahorini, nemojte ga potcijeniti kao skijaša. Moraćete mu gledati u leđa, baš kao i iznenađeni Slovenci.