Čari ramazana u dijaspori

Atmosfera na ulicama Beča naravno nije ni slična ramazanskom doživljaju u bh. gradovima. Međutim i u dijaspori, ramazan itekako ima svoje čari. Objašnjava ovo Dževad Gazibara, jedan od funkcionera novoosnovaog džemata „Bosna“ u 16. bečkom okrugu. Rano je predvečerje, pogled kroz prozor najavljuje burnu velegradsku noć, svako malo mir naruši policijska ili sirena hitne pomoći. Ali se džematlije, šali se Dževad „ne daju izbaciti iz takta“ i ostaju mirni i staloženi.

„Naravno, nije to ona atmosfera kao što je u Bosni, ne čuju se ezani, ne pale se kandilji, ne mirišu lepine. Mi sve to imamo, ali samo malo skučeno; ovdje u udruženju i u džamiji, na nekih 200 kvadrata, to nam dođe kao neka naša čahura. Ali kad se čovjek na to navikne, iskreno da vam kažem, nekako se i utopi u sve to, i onda se sa prijateljima i porodicom i ovdje u Beču zaista može doživjeti taj duh ramazana - čovjek ipak nađe neki smiraj“, objašnjava Dževad.

Zajednički iftari u prostorijama džemata

Jedna od specifičnosti ramazana u dijaspori je i ta što se iftari, priča Dževad, nerijetko obavljaju i u prostorijama samog udruženja. U Bosni je to drugačije, dodaje Gazibara, tamo ljudi jedni druge posjećuju u njihovim domovima, dok džematlije u Beču nerijetko nakon akšam-namaza ostaju u prostorijama udruženja i tu zajednički pripremaju iftare.

„Donese svako po nešto, ljudi koji su aktivni u udruženju pripreme sve ostalo, sjedne se, prouči se ezan, iftari se, priča se i onda se čeka jacija i teravija, i sve prođe u nekoj jako toploj atmosferi. U Bosni se svi poslije akšama razbježe kućama, a mi ostanemo ovdje. Razmjenjuju se iskustva neka iz Bosne, iz rata, iz sadašnjosti, tako da to zaista ima neku svoju čar, drugačiju nego u Bosni. Čini mi se da nas ova naša mala čahura nekako još više zbliži, bolje se upoznajemo, mi i nemamo puno drugog prostora, mi smo, da tako kažem, stjerani da moramo biti jedni uz druge“, objašnjava Dževad.

Njegova supruga Mirsada također tvrdi da u Beču za vrijeme ramazana osjeća „više duhovnosti“ nego u samoj BiH. I pored toga što i njoj, kako kaže, ipak nedostaje ramazanska atmosfera u samom gradu; „Kada se sve nekako smiri, zamiriše i sve nekako uspori“. Sa druge strane, džematlije u Beču, tvrdi Mirsada, mnogo više raspravljaju o raznim teološkim temama. Tome shodno, u posjeti Beču trenutno je i jedna studentica tuzlanske medrese, koja će za vrijeme ramazana ženama u džematu redovno držati različita teološka predavanja.

„Mi i inače, tokom cijele godine, organizujemo razna predavanja ovdje u udruženju. Izaberemo temu koja nas interesuje i onda tražimo kompetentne osobe koje nam mogu održati predavanje na tu temu. Temu su različite, odgoj djece, odjevanje žene u islamu, organizacija porodice, nasilje u porodice itd, a imamo i predavanja o nekim temama iz psihologije, npr, strah ili savladavanje nekih posebno teških situacija u životu itd.“

Briga za žene

Psihološke teme su, dodaje Mirsada, posebno važne, članice džemata su takođe i žene koje su prošle logore, zbjegove, progone i silovanja, a koje pri povratku u rodne krajeve na ulici nerijetko prepoznaju ljude koji su direktno ili indirektno sudjelovali u tim stravičnim zločinima. Te žene, kaže Mirsada, ne smiju ostati prepuštene same sebi i sve što im se desilo, ne smije biti zaboravljeno!

No ipak, ramazan je mjesec oprosta i pomirenja, kažu u džematu, tako će ga i ovdje provesti uz molitvu, kako za bližnje, tako i za Bosnu i Hercegovinu. „Da nam ostane ono što je uvijek bila“, kaže Dževad „zemlja dobrih i mirnih ljudi, uvijek spremnih pomoći komšiji i prijatelju, bez obzira na narodnost i vjeroispovijest.“

Autor: Emir Numanović

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić