Čekaj, čekaj petnaest godina...Rudi se ne vrati

Aleksandar Hren sa suprugom Barbarom i tromjesečnim sinom Rudolfom 1960. godine iz Beočina dođe u Srebrenicu tražeći posla. Rudnik i nastajuća industrija oko njega trebala je radnika, posebno stručnih, priča nam Barbara Hren:

„Radi stana i posla smo tu i došli. Bila novogradnja, stanovi, bilo posla, otvarao se rudnik i flotacija...“

Aleksandar porijeklom Slovenac, majstor zlatnih ruku i Barbara, po djedu Rumunka, laborantkinja u rudniku, brzo su u Srebrenici stekli prijatelje, dobili i drugog sina Ivu, odomaćili se: „Djeca mi imala društvo, ja radila, imala društvo“

Rudolf i Ivo ostaju da brane grad

Muž joj je umro mlad i Barbara je sama podizala sinove. Rudolf ili Rudi, kako su ga u Srebrenici zvali, bio je vrijedan, tih mladić, dobar fudbaler. Zaposlio se u fabrici akumulatora, zagledao u mladu profesoricu Hatidžu i uzeše se.

Barbara, sinovi, snaha i unuka Dijana, koja se ubrzo rodi, živješe kao skladna, sretna porodica i onda dođe rat. Braća Hren ostadoše u Srebrenici da brane svoj grad: „Rudi je odmah bio ranjen '92. u nogu. Nije bio ni za oružje ni za borbu nego se zaposlio u Crvenom krstu sa Hatidžom.“

Mlađi sin Ivo pogibe 92. odmah na počeku rata. Nije imao ni 20 godina. Sahraniše ga sa drugovima u muslimanskom mezarju.

„Ivica mi odmah i poginuo. Djecu su zbunili, vlast, moraš uzeti oružje...Uze oružje i odmah pogibe“, priča Barbara.

Nakon što Srebrenicu 95. zauze Vojska Republike Srpske, Barbara, Hatidža i mala Dijana sa drugim ženama su protjerane za Tuzlu. Rudi sa drugovima krenu šumom.

Zadnji put viđen na putu za Tuzlu

„Zadnji ga je vidio mesar Mensur na Udrču. Kaže: „Vidjeli smo ga, živ je, čekajte ga.“ Mi čekale, čekale petnaest godina, nema Rudija...evo sad ga ekshumirali.“

Nakon godina potucanja u izbjeglištvu Barbara se vratila u Srebrenicu. Živi sama sa uspomenama i pod djejstvom lijekova:

„Na spratu sam potpuno sama. Moram da se skroz naviknem na samostalnost i samoću čak i kad me neko posjeti. Neće niko u Srebrenicu“, završava svoju priču Barbara Hren.

Autor: Marinko Sekulić

Odg. ur.: Azer Slanjankić