"Čelični kancelar" Otto von Bismarck

Mnogi Nijemci poistovjećuju lik Otta von Bismarcka sa jednom slikom koja prikazuje scenu krunisanja njemačkog cara Wilhelma I u dvorcu u Versaju. U centru slike nije car, nego Bismarck u bijeloj uniformi. Bilo je to 18.1.1871. koji važi i za datum uspostave Njemačkog carstva. Tada se pod vođstvom Pruske ujedinilo 25 nezavisnih država. Upravo politici Otta von Bismarcka se pripisuju zasluge za prevazilaženje ustroja u kojem su Nijemci bili "rasuti" u nizu malih država. Njemu u čast se širom Njemačke danas nalaze brojni spomenici, po njemu se zovu ulice, trgovi...

Učenici u školama uče da je Bismarck bio taj koji je tokom obavljanja funkcije kancelara od 1871. do 1890. uveo opšte pravo glasa, socijalne sisteme poput zdravstvenog, penzionog i osiguranja za slučaj nezgode.

Ipak ima i onih koji Bismarka vide kao kancelara sa šljemom na glavi, kao nekoga ko je utro put njemačkom militarizmu. U svakom slučaju su tek ratovi protiv Danske (1864.), Austrije (1866.) i protiv Francuske (1870/1871.) otvorili put ka uspostavljanju njemačkog carstva. Sva tri ova rata je pripremio Bismarck koji je tada bio premijer Pruske. Kritičari ukazuju da je ovaj političar, odan konzervativnim vrijednostima, progonio socijaliste, da je odgovoran za nerazvijenu parlamentarnu kulturu tokom cijelog 19. pa i početkom 20. vijeka, te za uspostavu njemačkih kolonija u Africi i Aziji.

"Superheroj" ili "supernitkov"?

"Bismarcka ne bi trebalo toliko posmatrati kroz prizmu pozitivnih ili negativnih epizoda u istoriji njemačke nacije", tvrdi istoričar Christoph Nonn, koji je napisao i knjigu o prvom njemačkom kancelaru. Formiranje njemačkog carstva, naprimjer, nije bio proces u koji su bili uključeni samo Nijemci. "U tom dugotrajnom političkom procesu bilo je puno aktera, kako u Njemačkoj, tako i u inostranstvu. Bilo je stvari koji su oni učinili, odnosno nisu učinili - recimo da bi zaustavili taj proces", kaže Nonn.

Bismarck, naprimjer, nije jedini krivac za izbijanje tri spomenuta rata. On inače i nije bio oficir, nego je mnogo više vjerovao u diplomatiju. Slično misli i istoričar Arnd Bauerkämper sa Slobodnog univerziteta u Berlinu: "Bismarck je tek u svojim memoarima objavljenim 1890. sam sebe djelomično stilizovao kao figuru 'ratnog kancelara'. Ipak, Bismarck nikada nije sumnjao u legitimnost pokretanja rata."

Obojica stručnjaka, međutim, ističu da prvi njemački kancelar nakon okončanja procesa ujedinjenja više nikada nije zatražio da neko područje pripadne Njemačkoj, nego da je slijedio umjerenu vanjsku politiku i koncentrisao se na privredni razvoj zemlje.

Paradoks kolonijalne politike

A kako se u ovu sliku uklapa njemačka politika uspostave kolonija? Bismarck je uvijek ponavljao kako "Carevini Njemačkoj nisu potrebne kolonije". A onda je 15 godina nakon ujedinjenja u Africi i Aziji uspostavio "zaštićena područja".

"Kolonije nisu bile bitne. Kolonije su bile sredstvo za postizanje drugih ciljeva u borbi koja se vodila u Berlinu", uvjeren je istoričar Nonn. Konzervativni Bismarck je htio da oslabi pozicije političkih protivnika, liberala i njihovog simpatizera - princa nasljednika Friedricha. Liberali su bili bliski britanskoj kruni, koja je aktivno uspostavljala kolonije. Da bi oslabio ovaj savez, Bismarck je 1884. i 1885. popustio zahtjevima da se uspostave njemačke kolonije. Ipak, liberali su 1885. bili oslabljeni nakon izbora, a iste godine je princ Friedrich obećao da će i nakon smrti cara Wilhelma Bismarck ostati na funkciji. "Od tog trenutka Bismarck je i okončao politiku uspostava novih njemačkih kolonija", kaže Nonn. Njegov kolega Bauerkämper dodaje: "Na taj način je htio i da smanji napetosti sa ostalim evropskim silama."

Gušenje demokratskog razvoja u korist konzervativaca

Unutar same Njemačke, Bismarck nije uvijek zastupao politiku smanjenja napetosti i dijaloga. Njemačka carevina je bila parlamentarna monarhija, ali parlament nije imao velikog uticaja na politiku. Bismarck je politički razvoj stranaka bliskih radnicima posmatrao kao "opasnost za carevinu". Posebnim zakonom je praktično zabranio rad socijaldemokratskih stranaka. Povod za uvođenje zdravstvenog i penzionog osiguranja bio je upravo posljedica takve politike. "Socijalne reforme su uvedene kako bi se smanjila podrška socijaldemokratama i osigurala podrška i lojalnost većine stanovništva i radnika novoj državi", kaže Bauerkämper.

Kako bi se obezbijedila vlast cara i plemstva, tadašnji njemački ustav nije propisivao da parlament ima uticaja na donošenje konačnih političkih odluka. "Nije uspostavljena parlamentarna kultura postizanja kompromisa i traženja rješenja koji bi zadovoljili sve strane", rezimira Bauerkämper. Bismarck je bio jedan od autora prvog ustava, stoga Christoph Nonn smatra da on nosi dio odgovornosti za to što parlament sve od uspostave carstva 1871. pa do proglašenja Vajmarske republike 1918. godine nije imao istinsku političku odgovornost. "Bilo je teško nakon 1918, kada je parlament odista preuzeo vlast u zemlji, riješiti se tog mentaliteta nepostojanja odgovornosti", kaže Nonn.

Bismarck kao garant mira i blagostanja

Bez obzira na sve, ovih dana demokratski izabrani političari obilježavaju 200 godina od rođenja prvog kancelara carevine. Slika o Bismarcku se u proteklih 30, 40 godina promijenila u pozitivnom smijeru, tvrdi Bauerkämper. Njegov kolega Nonn povlači paralelu između ujedinjenja carevine 1871. i njemačkog ujedinjenja 1990. godine. Oba puta je u Evropi porasla bojazan da Njemačka ima namjeru da dalje ekspandira. Kao i 1871. tako je Njemačka i 1990. jasno poslala poruku da nema nikakvih teritorijalnih pretenzija. "To je ista politika čiji cilj je poboljšanje odnosa sa susjedima. Bismarckovo najveće vanjskopolitičko dostignuće je što nakon ujedinjenja 1871. godine novoosnovano njemačko carstvo više od 40 godina nije vodilo nikakve ratove."