Četvrt stoljeća PC-a

Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća kompjuteri su uglavnom radili na univerzitetima, u istraživačkim laboratorijama, u vojsci i u velikim koncernima. Računari su bili ogromni, ispunjavali su čitave hale, o njima se brinula vojska tehničara i koštali su milione dolara. Nitko tada nije još mogao zamisliti da će kompjuteri ikada postati sastavnim dijelom opreme normalnih ureda i dječijih soba.

Ali sa IBM-om 5150 sve se promijenilo. Andreas Stiller, urednik magazina za kompjutersku tehniku «ct» prisjeća se:

«Taj kompjuer nije imao ni hard-disk, raspolagao je samo sa dva čitača za diskete. Kada se kompjuter uključio, bilo je potrebno unijeti datum i sat, a memorija je bila 640 kilobyta. Tada je bilo ljudi, a jedan od njih je bio i Bill Gates, koji su mislili da će to biti još za dugo vremena dovoljno.»

Danas se radna memorija, dakle aktuelno pamćenje kompjutera, mjeri ne više u kilobytima, već u megabytima ili gigabytima. A procesor, dakle srce kompjutera, koje je u početku radilo u taktu od 4,77 Megaherca, pulsira danas brzinom od dva do tri gigaherca:

«Radna sposobnost današnjih računara je u odnosu na ondašnje uvećana za pet do deset hildada puta»

Naravno, i tada je već bilo ljudi koji su računarsku snagu kompjutera htjeli iz velikih dvorana uvesti u dnevne boravke. Alternativna rješenja zvala su se Apple II, Commodore ili Atari, i uglavnom je sa njima bilo lakše raditi no sa IBM-ovim PC-em:

«On je bio ne samo vrlo spartanski opremljen, već i strašno skup. Takav PC je zajedno sa ekranom i printerom koštao oko 35 000 maraka – iz današnje perspektive to je nezamislivo.»

Usprkos tome IBM-ov personalni računar prodavao se bolje no što su to predviđali konzervativni IBM-ovi manageri. Prednosti za urede i upravu bile su ogromne: više za obradu podataka nije bilo potrebno moljakati šefa računovodstvenog odjela, već je sve bilo uvijek spremno i na raspolaganju na stolu. Osim toga postojala je još jedna prednost: arhitektura IBM-ovog kompjutera bila je otvorena za nadopune i proširenja drugih proizvođača:

«Konkurent Apple je u mnogo čemu bio sličan, ali nije bio toliko otvoren. Kod IBM-a je u početku sve bilo otvoreno, svi spojevi, i to su svi imitatori ili kloneri vrlo rado prihvatili. Oni su počeli raditi mkompatibilne sisteme, koji su bili mnogo jeftiniji.»

Otvorenost sistema vodila je ne samo do brzog pada cijena, i na kraju krajeva do razvoja masovnog trćžišta, već su kao posljedica nastale čitave nove industrijske grane koje su počele proizvoditi periferne uređaje za personalne kompjutere: čipove, grafičke karte, monitore, printere, skenere, hard-diskove i štošta drugo.

Mnogi tvrde da bi mi i danas sjedili pred zelenim monitorima, i napamet učili čudne komande da je sve ovisilo o IBM-u. Andreas Stiller iz magazina «ct» kaže:

«Na kraju inovacije nije toliko uvodio IBM, već više druge firme.»

U prvom redu to su brojni mladi , tzv computerkids, koji su za svoje kompjuterske igre trebali stalno sve bolje grafičke karte i sve jače i brže računare. PC-ovi im nisu bili dovoljni.

Strateške greške IBM nije, međutim, učinio samo na polju hardwera. Umjesto da se izrada softwera, dakle programa, povjerila vlastitim programerima u kući, za to je angažirana vanjska firma jednog mladića po imenu Bill Gates:

«Postoji poznata anegdota, da su manageri IBM-a došli u posjetu svom glavnom konkurentu, proizvođaču programa Digital Research. Alči šef nije bio kod kuće, a njegova žena nije htjela potpisati da će ugovor sa IBM-om biti čuvan u tajnosti.»

Tako je posao dobio Bill gates da razvije operativni sistem za PC, što je predstavljalo kamen temeljac kasnijeg čitavog imperija Microsofta.

Nekoliko godina kasnije je IBM pokušao na tržište ubaciti novi, bolji PC sa novim i boljim operativnim sistemom, ali Windows je tada već imao suviše mnogo poklonika, bio je već suviše jak. Tako je IBM od vodeće firme na tržištu PCa postao samo jedan od mnogih, a nakon više milijardi gubitaka prošle je godine čitav odijel proizvodnje PC-a IBM prodao kineskom proizvođaču Lenovo.