Činjenjica je da se pregovaralo o podjeli BiH

Berlinski profesor specijaliziran za jugoistočnu Evropu Holm Sundhaussen podsjeća na tri važna sastanka koja se tiču BiH: 27. decembra 1991. godine Franjo Tuđman i njegovi najuži saradnici sastaju se sa predstavnicima bosanskih Hrvata, gdje Tuđman predstavlja svoju viziju proširene Hrvatske. Početkom 1992. godine dolazi do sastanka savjetnika Radovana Karadžića i Nikole Koljevića sa Tuđmanovim saradnicima, gdje se vode diskusije o podjeli Bosne i Hercegovine. Podjela Bosne i Hercegovine tema je i sastanka između Radovana Karadžića i Mate Bobana, održanog 6. maja 1992. godine. Profesor Sundhaussen tvrdi da sva tri pomenuta sastanka govore u prilog tome da im je morao prethoditi jedan, na kojem je dogovoren nacrt plana podjele, i to onaj strogo povjerljivog karaktera, održan 25. marta 1991. u Karađorđevu, u četiri oka dva tadašnja predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

“Polazim od pretpostavke da svi ovi razgovori nisu bili dovoljni da bi bila usaglašena konačna, pisana verzija nekog sporazuma, ali činjenica je da su na sastancima vođeni pregovori.”

„Milošević je prevario Tuđmana“

Tokom 1991. i 1992. godine, Slobodan Milošević nije bio spreman da se odrekne dijelova Hrvatske u kojim je bilo gusto naseljeno srpsko stanovništvo. Istovremeno, Miloševiću nije bio cilj ni da postigne dogovor sa Tuđmanom oko podjele Bosne i Hercegovine. Sastanke je inicirao da bi prevario ili umirio Tuđmana, a Tuđman je na to nasjeo, smatra profesor Sundhaussen.

“Zanimljivo je da je Tuđman prethodno znao da se komisija Evropske zajednice jasno izjasnila da granice unutar Jugoslavije ne smiju biti jednostrano promjenjene, a posebno ne uz nasilje. Na osnovu toga, pomenuti sastanci uopšte nisu trebali biti održani. Hrvatska je i priznala Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu, tako da je ponašanje Franje Tuđmana tokom rata u Bosni i Hercegovini ekstremno narušilo ne samo njegovom ličnom ugledu, već i ugledu Hrvatske u inostranstvu.”

„Dejton je manji korak bliže cilju ideje u Karađorđevu“

Tuđman i Milošević su vodili politiku, koja je išla na teret bosanskih muslimana, kaže profesor Sundhaussen. Pristali su i na nasilnu podjelu bosansko-hercegovačke teritorije da bi stvorili Veliku Srbiju, odnosno Veliku Hrvatsku. Tuđman je doduše morao biti nešto obazriviji, jer se nije mogao vojno mjeriti sa Miloševićem, koji je iza sebe imao jugoslovensku narodnu armiju. Tuđman je zato neke stvari radio skriveno, pod plaštom, ali ostaje činjenica da je obojici bio cilj podjela Bosne i Hercegovine, tvrdi berlinsi profesor. Dejtonski mirovni sporazum smatra dobrim rješenjem za zaustavljanje rata, ali najveći nedostatak u sporazumu vidi u tome što je zemlju podjelio na dva dijela, uz komentar da i Federacija Bosne i Hercegovine nije dovoljno povezana državna cjelina.

“Dejtonski sporazum nije ni za srpsku, a ni hrvatsku stranu stvarna realizacija onog, što je bilo zamišljeno. Zapadna Hercegovina ne pripada Hrvatskoj već kao i prije, Bosni i Hercegovini, a ni Republika Srpska ne pripada Srbiji. To zato nije ono što se htjelo, ali je u svakom slučaju jedan manji korak bliže onom što se tada htjelo.”

Svjetski lideri su znali za tajni plan podjele BiH

A koliko su o sastanku u Karađorđevu prije dvadeset godina bili obavješteni tadašnji svjetski lideri? Profesor Sundhaussen smatra da postoji nekoliko indicija koje navode na zaključak da se o sastanku i tajnom planu podjele Bosne i Hercegovine znalo i u svijetu. To potvrđuju i memoari posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji, Warrena Zimmermanna u kojim piše da mu je Tuđman govorio o planovima za takvu jednu podjelu.

“U kojoj mjeri je to prodrlo i do tadašnjih vlada, teško da vam to mogu reći, ali može se pretpostaviti, da se o tome bar kružile glasine”, komentriše ovaj berlinski profesor.

Autor: Selma Filipović, Berlin

Odg. urednica: Zorica Ilić