Šansa za neočekivane saveznike

Izreka "Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj" važila je desetljećima skoro uvijek kada je riječ o odnosima Washingtona i Teherana. Ipak brzi i brutalni uspon islamističke grupe ISIS u Iraku odjednom je promijenio strateška promišljanja kako u SAD-u, tako i u Iraku.

Ni jedna od ovih zemalja ne želi da se Irak raspadne i da se u još većoj mjeri razvije u leglo sektaškog nasilja što je ionako postao nakon američke invazije 2003. godine. Utoliko je jedino logično da u Washingtonu diskutiraju o tome na koji način mogu zajednički djelovati protiv ISIS-a u Iraku. "To su već trebali učiniti prije određenog vremena, ali bolje ikada nego nikada", kaže Rouzbeh Parsi, ekspert za Iran na Univerzitetu Lund u Švedskoj.

Američko-iranska podjela rada?

Doduše ni jedna od ove dvije strane do sada nije pojasnila kako bi mogla izgledati vojna suradnja protiv ISIS-a, ali se okvir za to čini jasnim: Grubo rečeno Washington bi bio zadužen za podršku iz zraka, dok bi Teheran bio zadužen za kopnenu intervenciju. S obzirom na to da je američki predsjednik Barack Obama isključio mogućnost slanja trupa u Irak (Obama je donio odluku o slanju 275 američkih vojnika iz redova specijalnih jedinica koji će podržati američke sigurnosne službe koje štite građane SAD-a na službi u ambasadi u Bagdadu. - op. red.), SAD bi mogle iskoristiti bespilotne letjelice za zračne napade protiv boraca ISIS-a i opskrbiti iračke jedinice potrebnim informacijama. Iran bi mogao iskoristiti usku povezanost sa različitim šiitskim paravojnim formacijama kako bi se informirao o stanju stvari na terenu. Teheran bi osim toga mogao poslati u susjednu zemlju ograničeni broj specijalnih jedinica iz Revolucionarne garde.

U poređenju sa vojnom suradnjom politička strana odnosa prema ekstremistima ISIS-a bi za Washington i Teheran bila znatno teža. Jer oni bi morali okrenuti na pravi put iračkog premijera Nurija al-Malikija: Njegov antisunitski način vladanja spada u centralne uzroke aktualne krize.

Malikijeva politika kao sporno pitanje

"To je sporna tačka. Jer SAD nisu pozvale Malikija na odgovornost zbog njegove politike podjele Iraka. A to je dovelo do napetosti između SAD-a i Saudijske Arabije", kaže Lina Khatib, direktorica Centra Carnegie Middle East iz Bejruta. "Ako SAD budu i dalje zatvarale jedno oko pred ovakvom Malikijevom politikom, Saudijska Arabija će to kritizirati tako da će svaka američko-iranska suradnja protiv ISIS-a, politički ići na ruku iračkom premijeru."

Osim toga Teheran je mnogo investirao u Malikijevu vladu i potpunu izgradnju iračke politike, kaže Parsi i poziva na promišljanje o tome. Kako bi jednog dana Irak barem bio blizu stabilnosti i održivosti SAD i Iran bi morali prisiliti Malikija na to da promijeni svoje antisunitsko djelovanje. Dodatno bi Saudijska Arabija morala, koja već godinama sa Iranom vodi rat u regionu, ali ne u smislu direktnog sukoba, već na teritoriji drugih zemalja - pa tako i u Iraku - biti na konstruktivan način inkorporirana u ovaj proces.

"Dugoročno gledano vlada u Iraku, kojom dominiraju šiiti, mora voditi do toga da u svoje redove uključi i sunite. Istodobno bi Saudijci trebali pomoći tako što bi sunitima jasno pokazali da neće finansirati sunitske paravojne formacije kako bi one vodile rat u Iraku", kaže Parsi.

Novo poglavlje u bilateralnim odnosima

Oba eksperta su ubijeđena da bez SAD-a i Irana nije moguće zaustaviti terorističku grupu ISIS. "Naravno, nisam siguran da li ćemo - čak i uz pomoć američko-iranske suradnje - doživjeti pravi poraz ISIS-a", kaže Khatib. "Ipak svako poboljšanje odnosa između SAD-a i Irana mogu samo biti pozitivni za stabilnost na Bliskom istoku. I veoma se nadam da bi aktualna kriza obje strane mogla dovesti do političkog kompromisa koji bi onemogućio da grupe poput ISIS-a imaju opravdanje za postojanje i da i dalje ekspandiraju."

Neovisno o mogućim vojnim i političkim događajima aktuelna kriza je jedinstvena šansa za Teheran i Washington da otvore "novo poglavlje" u svojim bilateralnim odnosima, kaže Khatib: "Zauzimanje grada Mossula od strane ISIS-a može se promatrati kao motivacija za Iran i SAD da se upuste u odnos u kojem će biti više otvorenosti i da unaprijede bilateralne pregovore."