Španjolski život u siromaštvu

Kad Lourdes De Abajo zapitaju za krizu, ona ne može prestati pričati: "Kad je počela škola djevojčice su prvo morale dobiti novu odjeću, pa je morala biti kupljena oprema za školu i na kraju mjeseca je postalo tijesno. Dodataka na plaću za školski obrok više nema, a to je 90 eura mjesečno. Dodaci za školske knjige isto su tako ukinuti". Lourdes De Abajo je nastavnica glazbenog odgoja u gimnaziji u jednom mjestu u blizini Madrida. Ova 39-godišnjakinja odlučila je večer provesti sa svojim suprugom Luisom Lunom i svojom trogodišnjom kćerkom Almom u parku Retiro usred španjolskog glavnog grada. "Kvalteta života je zadnjih godina jako pala jer rastu cijene osnovnih živežnih namirnica, struje, vode i plina", žali se ona.

Potplaćeni nastavnici

Na to se u razgovor umiješao njezin suprug Luis Luna, koji, nakon što je skoro dvije godine bio nezaposlen, zadnja dva tjedna radi, ali na dvije trećine radnog vremena. I on je nastavnik. "Naše plaće se više ne usklađuju s inflacijom a još uz to i padaju". Državnim su djelatnicima u Španjolskoj od početka krize plaće i prihodi smanjeni za ukupno deset posto. Osim toga, nema više ni Božićnice. "Sveukupno, izgubili smo više od dvije cjelokupne mjesečne plaće", računaju supružnici.

Dok Lourdes ima stalno radno mjesto sa statusom državne službenice, Luna nije te sreće. "Mi učitelji koji nismo državni službenici, živimo stalno između nezaposlenosti i nepovoljnih radnih ugovora", kaže Luna koji još uza sve mora plaćati i alimentaciju za kćer iz prvog braka. "U ovakvoj situaciji je teško planirati budućnost za mene i moje kćeri."

Otkako kućni budžet postaje sve tanji, ovaj par skoro i ne odlazi u kino, kazalište, na koncerte. To su strane riječi za njih, a putovanja u inozemstvo nisu organizirali već godinama. "Odričem se svega čega mogu, samo da djeci barem ništa ne nedostaje", kaže Lourdes.

Nestajanje sredne klase

Pri tomu se može reći da se njih dvoje žale "na visokoj razini". Oni su i dalje pripadnici srednje klase. Ali i "stanje srednje klase u Španjolskoj se prepoznaje kroz sve veće osiromašenje i sve veću društvenu nejednakost", žali se Juan Jose Lopez iz španjolskog Caritasa. Zajedno s još četvoricom kolega ovaj sociolog sastavlja godišnji socijalni izvještaj. Srednji sloj postaje sve ranjiviji, i to od 2007., kad je počela kriza u Španjolskoj, pokazuju rezultati istraživanja. "Još ih se uvijek ne može opisati kao siromašne, ali proživjeli smo općenito osiromašenje, koje prije svega pada na leđa srednje klase. Djeca iz srednjeg sloja su naravno pogođena ovakvim razvojem osiromašavanja i nejednakosti. Španjolska je u međuvremenu zemlja s najvećim društvenim razlikama u Europi", kaže sociolog.

Brojke su zastrašujuće. Dok je prošle godine broj španjolskih milijunaša porastao za 13,2 posto, 21,1 posto Španjolaca živi ispod granice siromaštva, od toga tri milijuna njih u krajnjem siromaštvu, a to znači da preživjeti moraju s manje od 30 posto prosječnih primanja u zemlji. Čak 26,7 posto djece živi u siromaštvu. 26 posto Španjolaca je nezaposleno, više od 400.000 njih je izgubilo stanove (morali su se iseliti) ili ih to tek očekuje. Životni standard nezaustavljivo tone zbog daljnjih rezova i sve većih poreza i izdataka. "Zdravstvo, obrazovanje, to se sve više privatizira. Školovanje postaje sve skuplje, za lijekove se mora sve više plaćati. Javni sustav, koji brine o tomu da postoji nekakva jednakost sve više nestaje", žali se Lopez.

Štednja na obrazovanju i zdravstvu

Pri tomu je konzervativna vlada Mariana Rajoya izričito obećala, kad je krajem studenog 2011. bila izabrana, da neće štedjeti niti na školskom niti na zdravstvnom sustavu. To je odavno povijest. Ministarstvo zdravstva je u svoja zadnja dva proračuna puno više uštedjelo od drugih. "Od obaveznih redovitih pregleda kod djece ostala su samo cijepljenja", žali se Lourdes De Abajo. Prije je trogodišnje dijete još trebalo obaviti zadnji opći zdravstveni pregled u okviru programa brige o maloj djeci. Za Almu to više ne vrijedi. Govori se i o ukidanju pojedinih cijepljenja.

"Za Almu ne možemo naći ni mjesto u državnom dječjem vrtiću", žali se njena majka. Ustanove za djecu do tri godine su skoro sve privatizirane. One koštaju oko 500 eura mjesečno. "U našoj četvrti ima samo 45 mjesta u državnim vrtićima", dodaje ona.

Njen suprug kaže da je posljednjih godina u javnim školama ukinuto 83.000 radnih mjesta. Razredi su povećani za deset posto, za bolesne se nastavnike zamjenu traži tek nakon dva tjedna, do tada nema nastave. "Mene su poslali na jednu školu, nakon što je školska godina već bila počela. U razred s djecom koja imaju probleme, i o koja se zapravo treba brinuti od samog početka, da bi mogla pratiti nastavu. Sveukupno je nedostajalo sedam nastavnika. Stanje je samo na korak od čiste katastrofe", žali se Luna.

Autor: Reiner Wandler / Snježana Kobešćak

Odgovorni urednik: Svetozar Savić