Šta čeka Turska?

Snage Islamske države nalaze se pred sirijskim gradom Kobane, nedaleko od granice sa Turskom. Sa turske strane mogu da se vide njihove crne zastave. Pred očima turske vojske kurdskim civilima prijeti masakr. Ali Turska za sada ne čini ništa. Odluka parlamenta je na stolu, predsjednik Redžep Tajip Erdogan mogao bi svakog trenutka da izdati vojsci naređenje za borbu protiv Islamske države u Siriji – ali on oklijeva. Pri tome, Turska od svih članica NATO-a (osim SAD-a) ima najbrojnije kopnene snage. One bi idealno mogle nadopuniti vazdušne napade SAD-a. Stručnjaci se slažu da borba protiv terorista ne može da se dobije bez akcije kopnenih snaga. Time je uloga Turske u vojnom smislu vjerovatno odlučujuća, kako bi se zaustavila ubistva fanatične islamističke paravojske.

Tihe simpatije za IS?

Situacija još uvek nije slučaj za NATO. Osim pojedinačnih bombaških napada, za sada nije bilo akcija IS-a na turskoj teritoriji. Turska enklava u Siriji sa mauzolejom Sulejmana Šaha, djeda prvog osmanskog sultana, za sada je ostala netaknuta, iako je to područje pod kontrolom Islamske države. Nije poznato da li bi NATO napad na tu oblast vidio kao razlog za intervenciju čitave alijanse. U slučaju napada na samu Tursku, ta zemlja bi imala pravo da zahtjeva intervenciju. Novi generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg jasno je rekao da vojni savez čuva „integritet i granice Turske“.

Ali, trenutno se ne radi o sljedećem. Zapadne članice NATO-a skeptične su prema Erdoganovim motivima. Američki potpredsjednik Džo Bajden kritikovao je Tursku da je pomagala džihadiste u cilju svrgavanja sirijskog predsjednika Bašara al Asada. Bajden se kasnije izvinio, a Turska je saopštila da je to pitanje riješeno. Međutim, zamjenik predsjednika Baraka Obame samo je glasno rekao to što mnogi na Zapadu misle: da u Turskoj postoje, ili su do skora postojale, određene simpatije prema IS-u. Sumnja se da je kao protivusluga za oslobađanje turskih talaca, iz turskih zatvora, ali i iz zemalja EU, pušteno više džihadista. Sve to podriva napete odnose Zapada i turske vlade.

Ankara mnogo očekuje

Koja je Erdoganovo strategija? On je zaista u ćorsokaku. Ukoliko se, rame uz rame sa SAD-om, uključi u borbu protiv IS-a, morao bi da strahuje od terorističkih napada u svojoj zemlji. Sa druge strane, on ne želi da dozvoli jačanje ni Asada ni Kurda. Treba znati da militantni Kurdi već godinama važe za unutrašnjeg neprijatelja broj jedan. Erdoganov doskorašnji argument da su mu ruke vezane dok god su turski taoci u rukama islamista, više nema opravdanja. Ali Turska postavlja uslove za učešće u borbi protiv Islamske države: svrgavanje predsjednika Asada – „sotone“, kako ga je opisao premijer Ahmet Davutoglu, ostaje važan cilj. Također, koalicija koju predvode SAD trebalo bi da uspostavi tampon zonu u Siriji. Ona bi trebalo da zaštiti kurdsko civilno stanovništvo, koje tako ne bi moralo da bježi preko granice ka Turskoj. Drugim riječima, Turska očekuje sveobuhvatnu bezbjednosnu strategiju i za period nakon pobjede nad IS-om. Ali to su velika očekivanja od labave koalicije, preopterećene obavezama koje je sama sebi zadala.

Može biti da je Turska imala razumljive razloge za oklijevanje i odmjeravanje. Međutim, vremenima strateških nedoumica trebalo bi da je kraj. Turska vojska ne može da gleda kako pripadnici IS-a pred njenim očima ubijaju kurdsko civilno stanovništvo. Ukoliko Turska to dozvoli, svjetska javnost bi mogla da je optuži za saučesništvo.