Šta Hajduk znači Splitu i Dalmaciji

Da li je Hajduk ponos Dalmacije, ili tek (od prošle godine) obično sportsko dioničko društvo? Grad ima većinski udio, a ostatak je u rukama novih bogataša i navijača, malih dioničara. Trguje se igračima, trguje se dionicama.

Gradonačelnik Željko Kerum želi prodati gradski udio u „gradskom“ klubu. Po njemu bi grad zadržao tek kontrolni paket od 26 odsto. Govorilo se pred Novu godinu da bi Luciano Benetton, vlasnik istoimene firme, kupio četvrtinu Hajduka. "Koliko ja znam niko sa Benettonom nije razgovarao, on se ne bavi nogometom, a i ko bi ulagao u dionice koje neće donijeti profit." Kerum je tako demantirao vijesti o talijanskom industrijalcu.

Nogomet izgubljen u trgovini

U trgovini se izgubio nogomet. Kada će Split uzavreti kao prije četrdeset godina, kada je Hajduk, nakon sušne decenije i po, osvojio prvenstvo bivše Jugoslavije. Tada se igralo na Starom placu:

Tada je kapiten bio Dragan Holcer: "Dolazili smo iz Beograda vozom, pa od Kaštela gliserom do Splita. Na Rivu nismo mogli pristati koliko je bilo svijeta. Ali, u Splitu naučite nešto: Ta slava traje jedan dan i jednu noć, ako sutra nisi više taj koji si bio - nema te nigdje.“

"Biti igrač Hajduka značilo je ponos", kaže Dražen Mužinić, as iz sedamdesetih. Ima li još mladića kojima je najveća čast nositi bijeli dres? Ima u Splitu mladića zaljubljenih u Hajduka poput Holcera ili Mužinića, ali oni nisu na travnjaku, oni su u publici. To je Torcida. Po nekima horda besprizornih, a po drugima posljednji romantici nogometne igre, koja traži da se usvoji Kodeks upravljanja Hajdukom. Torcidin tajnik Stipe Lekić kaže da se traži: "Ugled, stručnost, neovisnost, vizija, profesionalizam, zakonitost, transparentnost, tradicija, odgovornost i moralnost."

Uprava ne želi kodeks

Svako bi se mogao s tim složiti, ali Uprava Hajduka ne usvaja kodeks. Stipe Lekić kaže da on ne odgovara ljudima koji su u Hajduku, jer da oni nisu u skladu s njim.

Torcida misli da aktualni predsjednik Hajduka Joško Svaguša, proizvođač krofni, nije stručna osoba i da ga je instalirao gradonačelnik Kerum. Sam Svaguša vjeruje u sebe. "Pa ja sam s nule napravio firmu od 600 ljudi, a vi meni da nisam stručan", iznosi on svoje argumente. Torcida je danas Kerumu gotovo jedina opozicija u gradu koja mu prigovara nepotizam. U slučaju Torcide to se odnosi na raspodjelu funkcija u klubu, a Kerum potvrđuje da Svaguša ima njegovo puno povjerenje. "Treba ga pustiti da radi. Ako ne bude imao rezultata, on je naime častan, sam će odstupiti", kaže Kerum, čovjek koji ne razlikuje javne i privatne poslove. U Hajduku on naime kao gradonačelnik zastupa grad, a kao dioničar – samog sebe! Na javne funkcije postavlja samo one ljude u koje on privatno ima povjerenje.

Ideja o velikom “Ajduku” – iluzija?

Nestrpljivi u očekivanju rezultata, navijači nastupaju s parolom "Mi bi tili velikoga Ajduka", ali ta želja je manje - više iluzorna. Split, pa i Hrvatska, nemaju kapacitet izdržavati klub koji bi kupovao klasne igrače. Naprotiv, prodaje ih.

Dražen Mužinić, danas Hajdukov skaut koji kaže da su i djeca na udaru menadžera. "Ako šesnaestogodišnjaci – sedamnaestogodišnjaci imalo bljesnu, odmah navale menadžeri, izlude i njih i roditelje koji u općoj neimaštini u profesionalnom ugovoru svoje djece vide izlaz iz krize", kaže Mužinić.

Uz to, nema više splitskih ledina i ulica slobodnih od automobila, pa je sve manje djece koja igraju nogomet. Slavni golman iz pedesetih Vladimir Beara žalosno primjećuje: "Sve se izopačilo. I tamo gdje je malo terena, gdje bi djeca mogla igrati - tu se odmah gradi zgrada."

Polumenadžeri i poluigrači

Hajduk je zapustio rad s mladima što mu je oduvijek bila odlika. I oni mladi igrači koji bljesnu - poput Kalinića ili Gabrića - vrlo brzo se nađu negdje u Europi.

Istovremeno - poštujući trgovački princip da je promet važan - Hajduk po svijetu kupuje nedokazane nogometaše, te talente iz jadranskih klubova - poput Rukavine iz Šibenika, Tomasova iz Zadra, braće Sharbini iz Rijeke - koji se odreda izgube na Poljudu. Klub je os oko koje se vrti i svijet nogometnih polumenadžera nejasnih interesa, kaže nam Šime Luketin, nekadašnji predsjednik skupštine "bilih" i Hajdukov nogometaš iz sedamdesetih.

"Kruže vrlo često polumenadžeri koji ne posreduju samo u kupovini igrača, nego im sugeriraju i "lukrativna" ulaganja koja se svode na obično kamatarenje. I to često završi na stranicama crne kronike", kaže Luketin koji je inače bankar i zna o čemu govori. U nečistoći se lako izgubi nogomet, bijeli su ostali tek dres i pjesma: "Bili su, bili, vrhovi planina".

Autor: Goran Vežić

Odg. urednik: Senad Tanović