Šta je Banjaluci danas 22. april?

„Jako dobro pamtim kako smo 22. april slavili prije ovog posljednjeg rata. Skupili bismo se ispred škole Kasim Hadžić, ulicom Nurije Pozderca bismo prošetali do kafane Alibaba, a onda putem Banjalučkog partizanskog odreda krenuli na brdo Šehitluke, gdje se roštiljalo i gdje se uz gitaru pjevalo i veselilo do kasno u noć“, počinje svoj osvrt na 22. april dugogodišnji banjalučki novinar Mišo Vidović i objašnjava kako pri tome svjesno navodi tačna imena onih koji su u Banjaluci nakon Drugog svjetskog rata dali ime njegovoj školi i ulicama njegovog djetinjstva, jer je upravo te ljude danas u Banjaluci na proslavama 22. aprila nepoželjno pominjati. „Nekada se 22. april obilježavao u ime svih onih koji su ovaj grad oslobodili fašizma, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, a danas se ta čast odaje selektivno. A po meni je bez pameti da se nešto naziva antifašizmom, a da svoje heroje bira po nacionalnoj pripadnosti“, kaže Vidović.

U čast antifašističke borbe

Ono što je Banjaluci nekada bio Dan oslobođenja od fašizma danas se obilježava kao Dan grada, pa iako je time uprava grada na izvjestan način i formalno odstupila od antifašističkog karaktera ove proslave kakav je on bio nakon Drugog svjetskog rata, 22. april i dalje se spominje u čast antifašističke borbe. Nasljeđe je, međutim, devedesetih godina prošloga vijeka da se to radi selektivno, kaže i historičarka sa Univerziteta u Gracu, Dr. Armina Galijaš. „Etničke matrice koje su bačene na društvo 90-tih su takve da same po sebi pojednostavljuju razmišljanje i sve pojašnjavaju na bazi etničkog. Sve je etnički definisano - okolina, kultura, pa tako i taj današnji Dan grada. Tu se i dalje priča o borbi, o antifašističkoj tradiciji, ali ne o borbi naših naroda, nego o borbi našeg srpskog naroda. Tako ćete danas u Banjaluci naći ulice narodnih heroja koji su bili Srbi, ali nećete naći neke koji su bili Bošnjaci ili Hrvati. Sve se svodi na etničku komponentu, kako u Banjaluci tako i u drugim novonastalim monoetničkim sredinama“, kaže Galijaš.

Galijaš je radeći na svojoj doktorskoj disertaciji, koja je u međuvremenu objavljena na njemačkom jeziku, analizirala historijski period u kojem je spomenuta etnička matrica „raširena i bačena na narod poput ribarske mreže“. Publikacija pod naslovom „Eine bosnische Stadt im Zeichen des Krieges – Ethnopolitik und Alltag in Banjauka 1990 – 1995“ daje sliku transformacije jednog društva, koja se u Banjaluci - od multietničkog grada u kojem se nadprosječno puno ljudi izjašnjava kao Jugosloveni, do etnički homogene sredine - desila fascinantno brzo. Predmet njene analize bile su i metode kojima se tadašnja politička vlast služila pri etničkoj homogenizaciji društva, takozvani urbicid, pozicioniranje vjerskih zajednica, te zakoni koji su u tom periodu donešeni.

Sve po etničkom ključu

„Kada npr. uzmemo poznate zakone o nivelizaciji radnih mjesta i racionalizaciji stambenog prostora, koji su izglasani još dok je postojala Autonomna regija Krajina sa Radoslavom Brđaninom na čelu, to je značilo otpuštanje nepodobnih i njihovo protjerivanje, te izbacivanje iz stanova i kuća. Kada pratite ovu nivelizaciju radnih mjesta, u početku su cilj svi oni koji ne podržavaju srpsku etničku politiku. Ta etnička komponenta u tom trenutku još uvijek nije toliko izražena. Znači da neki direktor koji je Srbin, a koji nije u SDS-u, takođe nije podoban. I tu se vidi kako se to društvo mijenja. Znači, moramo najprije da istjeramo sve one koji ne razmišljaju etnički nacionalno onako kako mi to radimo. I tek onda u nekoj drugoj fazi se to naravno odnosi isključivo ne nesrbe koji moraju da napuste svoja radna mjesta i svoje stanove“, pojašnjava Galijaš.

U sklopu istraživanja Galijaš je radila intervjue sa ljudima koji su napustili Banjaluku, ali i sa onima koji su u ostali do danas, te analizirala dnevnu štampu, tadašnji Glas Srpski, i neke emisije na Radio Banjaluci.

„Preslušavala sam i neke emisije sa Radio Banjaluke, u kojima je gost bio tadašnji gradonačelnik grada, Pedrag Radić. I onda slušaoci zovu u emisiju i jedna slušateljka postavlja pitanje kako je moguće da neko ko je Srbin još uvijek bude direktor, iako mu je žena Muslimanka i iako on još nije otpustio sve Muslimane i Hrvate sa posla. Da bi na to gradonačelnik Radić odgovorio kako on ne bi da reaguje na neke neprovjerene informacije, i da mu dotična gospođa javi ako ima nešto konkretno. On ne kaže da to nije u redu ili da ne treba da se otpusti nekog na osnovu nacionalne pripadnosti ili zbog nacionalne pripadnosti njegove žene, nego on traži tačne podatke. I onda se javlja druga slušateljica i kaže da je nazvala samo da kaže da se taj direktor zove tako i tako i kako je direktor u toj i toj firmi. I tu se vidi kako ljudi počinju da prihvataju taj vladajući diskurs, kako se uklapaju u njega i kako podržavaju tu vlast koja je došla“, objašnjava Galijaš.

Banjaluka – grad bez svojih građana

Prihvatanje tog vladajućeg diskursa za Banjaluku je međutim imalo katastofalne posljedice, smatra novinar Vidović. Na vrhuncu te etničke euforije grad su terorizirale paravojne formacije, Banjalučani su odvođeni u logore i ubijani, porušeni su mnogi vjerski objekti i spomenici kulture. No, grad je ostao bez onog za njega ipak najvrijednijeg – bez svojih građana, kaže Mišo Vidović.

„Sva ta mračna atmosfera počela je 4. aprila kada su pripadnici takozvanih srpskih odbrambenih snaga postavili barikade u gradu. Tada u ovom gradu počinje urbicid. Počinje ubijanje grada u ovom gradu. Pri tome tadašnje vlasti vrše protjerivanje Bošnjaka i Hrvata tako da je u tom periodu iz grada protjerano oko 70 hiljada Banjalučana. Uglavnom Bošnjaka i Hrvata, ali i jedan broj toj vlasti nepodobnih Srba. U svakom slučaju 70 hiljada autohtonih stanovnika ovog grada. I Banjaluka je danas samo u nekom geografskom smislu grad – jer grad ne čine zgrade i veleletne građevine, grad čine ljudi. A Banjaluci fale njeni ljudi“, kaže Vidović.

Pod ruku sa tjeranjem ljudi, išlo je kaže Vidović i brisanje tragova svega onog u gradu što je podjećalo na anifašističku prošlost svih naroda i narodnosti. Promijenjena su imena ulica, naselja i toponima - sramotna činjenica na kojoj gradske vlasti do danas nisu spremne ništa popraviti, kaže Vidović.

„Proces promjene imena ulica u gradu počeo je 1992. SDS-ova komisija za promjenu imena ulica prvo je promijenila imena ulicama koje su se zvale po imenima Bošnjaka i Hrvata pripadnika antifašističkog poketa, a onda su na red došle i ulice sa imenima njima neogovarajućih Srba. Gornji Šeher sada se zove Srpske Toplice, Budžak je Lazarevo, Mejdan se sada zove Obilićevo. To je samo jedan dokaz kakav je mentalni sklop u glavama tih ljudi koji su tih nesretnih devedesetih godina radili na toj promjeni naziva ulica. Današnji nazivi ulica u gradu Banjaluci, mjesnih zajednica i ostalih toponima, nisu jednostavno u skladu sa antifašističkom i demokratskom tradicijom koju ovaj grad ima.“

Suočavanje sa prošlošću

I kolika je zaista spremnost grada Banjaluke da se suoči sa prošlošću koja baca mrlju na njenu antifašističku tradiciju mijenja i karakter proslave 22. aprila? Dr. Armina Galijaš kaže da je to pitanje koje vrijedi postaviti cijeloj BiH.

„Koliko god Banjaluka nije spremna na takvo nešto, toliko to nisu ni drugi gradovi, i to je u principu pitanje cijelog bh. društva koje jednostavno nije sazrjelo da se suoči sa prošlošću. I tu se ne radi o suočavanju sa prošlošću samo tog nekog kratkog perioda 90-tih, već i o mnogim drugim periodima iz naše prošlosti. Problem sa etničkim matricama je da one ne mogu da se razbiju izvana. Samo društvo mora da te neke stvari sagleda, shvati i da promijeni situaciju. Banjaluka ovakva kakva je danas nema ni želju ni potrebu da mijenja bilo šta. I sve što se u Banjaluci dešava, i fino i ružno, je isključivo i u službi srpstva, pa tako i proslava 22. aprila. Za Banjaluku niko ne može reći da je ružan ili fašistoidan grad, to je jednostavno srpski grad. To a priori ne mora ni da bude nešto loše ni nešto negativno, ali treba da budemo svjesni toga, treba da postavimo stvari na svoje mjesto i onda da se pitamo želimo li nešto da mijenjamo ili ne želimo.“

Što se tiče publikacije u kojoj je Galijaš analizirala sve ove pojave, trenutno se vode razgovori oko prevoda knjige na zvanične jezike u BiH. Renomirani njemački profesor sa berlinskog univerziteta Holm Sundhaussen kaže kako bi bilo jako poželjno da se publikacija nađe u opticaju i u samoj BiH. „Radi se od odličnoj publikaciji, koja detaljnom analizom i sa dosta primjera iz svakodnevnog života objašnjava kako se desila jedna opasna transformacija i kojim metodama su se vladajuće strukture služile kako bi određenu populaciju u jednom multietničkom gradu mobilizirale da je ona od danas do sutra spremna mrziti, protjerivati i ubijati svoje komšije“.

Autor: Emir Numanović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić