Šta je donijela konferencija o Iraku

To je “ hitan zahtjev” iračkoj vladi, kazao je njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier na kraju dvodnevnog skupa. Komentirajući rezultate skupa, Peter Philipp konstatira:

Veliki uspjesi konferencije o Iraku nisu se mogli očekivati, a još manje garantirati. No, bez takvih susreta perspektiva za Irak bila bi još neizvjesnija nego do sada. Razvoj dogadjaja u toj zemlji ne tiče se samo Iračana i Amerikanaca. To je tema za ostatak svijeta. Posebno susjedne zemlje moraju biti uvezane u traženju rješenja , jer je svaka od njih na bilo koji način umiješana, zainteresirana ili pak pogodjena zbivanjima u Iraku. Jordan i Sirija zbog miliona izbjeglica, Turska zbog nejasne situacije na kurdskom sjeveru, a Saudijska Arabija zbog simpatija prema sunitima u Iraku. Kada je irački premijer Nouri el Maliki posjetio nedavno arapske zaljevske zemlje, Saudijci su mu predbacili da ništa ne čini za zaštitu sunita u Iraku.

Posebno je medjutim važna uloga Sirije i Irana. Kada je Hamilton-Bakerova komsija krajem prošle godine u Vašingtonu zatražila da SAD svoje probleme u Iraku razmotre sa Sirijom i Iranom, te kada se predsjednica američkog poslaničkog doma Nancy Pelosi u Damaku sastala sa sirijsim predsjedikom Assadom, američki predsjednik Bush je reagirao ljutito: "Oni nisu nikakvi partneri za pregovore, jer podržavaju napade na civile i američke vojnike ." U medjuvremenu je Bush morao promijeniti taktiku.

Još prije susreta u Sharm el- Sheiku najavila je Condoleezza Rice, da nema nikakvog problema da se sastane sa Sirijskim ili Iranskim predstavnicima. Sa sirijskim kolegom po dužnosti na kraju je i došlo do susreta. Otvoreno i bez medjusobnog dijeljena lekcija. Sa Irancima je bilo mnogo teže, pa do susreta nije došlo. Teheran je uz to lansirao devizu da su pregovori veoma važni. Čak i kada se trenutno samo radi o Iraku. Uprkos istorijskim napetostima i svadji oko iranskog atomskog programa , i Vašington i Teheran su posljednjih godina prepoznali zajednički interes po pitanju Iraka, mada iz sasvim različitih razloga. Početna prešutna saradnja izmedju Irana i SAD-a okončana je pogoršanjem sigurnosnog stanja u Iraku , a odnosi su još više zapali u krizu hapšenjem pojedinih iranskih diplomata od strane Amerikanaca, zbog optužbe da podržavaju nasilje u Iraku. Tako je bilo isuviše optimistično očekivati da se ove disonancije mogu otkloniti jednom konferencijom o Iraku i da će Teheran i Vašington ubuduže moći razgovarati o drugim spornim temama. Možda jednog dana i o iranskoj atomskoj politici. Takva nada za sada ostaje neispunjena.