Šta je sa Sarajevom?

"U 2014. godini sjećanja na Prvi svjetski rat je Holm Sundhaussen, njemački doajen istorije i ekspert za jugoistočnu Evropu objavio knjigu o istoriji Sarajeva o vjekovima zajedničkog života pravoslavaca, katolika i muslimana", piše Frankfurter Allgemeine Zeitung i dodaje:

Autor dobro poznaje situaciju i zna pisati. To budi očekivanja ali njegova interpretacija ipak budi razočarenje, jer već sam naziv vodi u zabludu. Da ljudi čine grad je samo po sebi razumljivo ali može li biti i da grad određuje ljude? Ko traži mržnju naći će je, ali i ko želi da vidi suživot vidjeće ga.

Ovakve razmišljanja navode na početak knjige koji obećava ali pisac potom skreće sa kolosjeka i gubi se. Pametno i znalački piše o socijalno-ekonomskim aspektima Osmanlijskog carstva i odvođenja dječaka u janjičare, koncepciji bosanskog islama, identitetu bosanskih muslimana, seljačkim ustancima hrišćana, vlasničkim odnosima u bh. poljoprivredi ili partijskom sistemu u nekadašnjoj Jugoslaviji. Ali šta je sa Sarajevom?

Sarajevo čeka na svog portretistu

Prelaz sa istorije Evrope i regionalne istorije Balkana na specifičnosti Sarajeva Sundhausenu uspijeva rijetko. Tamo gdje su detalji neophodni, nema ih. Tako on piše da se "cijena jednog roba u Sarajevu u 16. stoljeću kretala između 1.200 i 6.600 akce. Ali kolika je bila vrijednost tih para, šta se za njih moglo kupiti i ko je uopšte tada imao novac? Gdje se nalazila pijaca za prodaju robova u Sarajevu, ko su bili robovi i odakle su ih dovozili?

Ne može se reći da čitalac ništa nije saznao o Sarajevu. Sundhaussen opisuje priče sarajevskih muškaraca od osmanlijskog doba do nedavne prošlosti (žene do dan danas imaju sporednu ulogu u u javnom gradskom životu). Opisuje kako je Sarajevo u Osmanlijskom carstvu nakon 1467. godine doživjelo procvat sve do katastrofe 1697. godine kada su u njega ušle trupe princa Eugena Savojskog i opljačkale i spalile grad. Otvaranje pravoslavne crkve 1872. godine, praćeno zvonjavom, bio je događaj koji je u Sarajevu okupio navodno više od 10.000 ljudi. Piše da se po prvi put "hrišćanstvo tako moglo i čuti i da muslimani nisu vjerovali svojim ušima" kao i da je to kasnije "postalo pitanje moći i vlasti". Tu se nižu svjedočenja ljudi tog vremena, koji čine vidljivim tadašnje Sarajevo, kao da je neko otvario zavjesu na pozornici grada tog vremena. Ali takvi pasaži su rijetki. Sve u svemu, zaključuje se na kraju članka u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung, Sarajevo - svjetski poznato mjesto atentata od 28. juna 1914. i dalje čeka na svog pravog portretistu.

Put ka Nobelovoj nagradi za mir

List Neue Zuercher Zeitung u rubrici "Upada u oči" piše: "U Srbiji i na Kosovu je vijest primljena sa skepsom: Ivica Dačić i Hašim Tači predloženi za Nobelovu nagradu za mir. Nominacija je uslijedila dvostruko: kako od strane jednog američkog kongresmena tako i od strane jednog poslanika Evropskog parlamenta. Nobelovu nagradu za mir bi Dačić i Tači trebali dobiti za Sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, potpisan u Briselu u aprilu 2014. godine. Jesu li oni uopšte zaslužili da budu nominovanu za ovu nagradu? U Beogradu ćete na to dobiti ironičan odgovor. Čak je Ivica Dačić pred novinarima izjavio da smatra napretkom što je njegova kandidatura za Haški tribunal preinačena u Nobelovu nagradu.

Alfred Nobel je bio jasan: "Nagradu treba dobiti onaj ko se najviše zalagao za pobratimljenje nacija. Ako potražimo motive dvojca Dačić-Tači za potpisivanje Briselskog sporazuma, onda do izražaja dolazi pragmatičnost u granicama sopstvenih mogućnosti i oportunizam u pogledu približavanja EU. A volja za istinskim pomirenjem jedva da se i može osjetiti.

Da bi je pokazali i dokazali ima još vremena - do dodjele nagrade u jesen. Recimo na prmjeru ruine jedne pravoslavne crkve usred Prištine, podizane da bude simbol nadmoći i vladavine nad Albancima. Nakon rata preživjela je mnoge napade. Albanski političari periodično najavljuju da će je srušiti, što izaziva velike proteste popova. Dovršiti gradnju crkve u Prištini gradu u kojem gotovo i da nema Srba, bilo bi apsurdno. Srušiti je bio bi opet udarac na vjeru i mir. Šta napraviti? Centar za susretanje? Muzej albansko-srpskog suživota? Dačiću i Tačiju trebalo bi prepustiti izradu projekta za rješenje ovog pitanja. Ako nađu rješenje, onda su možda i zaradili Nobelovu nagradu", zaključuje se u listu Neue Zuercher Zeitung.