Šta se zaista dogodilo na turskom brodu u pojasu Gaze?

Najbitnije činjenice su neosporne: 31. maja ove godine izraelski vojnici napali su turski brod "Mavi Marmara" u međunarodnim vodama ispred obale pojasa Gaze i ubili devet propalestinskih aktivista. Vrlo sporan je, s druge strane, tačan slijed događaja, a samim time i pitanje ko snosi krivicu. Razlikuju se mišljenja i o tome da li su ubijeni Turci bili humanitarni ili militantni aktivisti.

Za izraelskog premijera stvari su već sasvim jasne. "Namjerno su napali već prvog našeg vojnika koji je stupio na brod", objasnio je Benjamin Netanjahu već u svojoj prvoj izjavi krajem maja. "Naši vojnici su prebijeni, izbodeni, pa čak se i pucalo na njih. Morali su se braniti ili bi i sami stradali."

Turski premijer Recep Tayyib Erdogan ove navode smatra netačnim. Neposredno nakon događaja on je Izrael javno optužio za "državni terorizam".

"Ovaj krvavi masakr, koji je Izrael izvršio nad humanitarnim konvojem, mora najstrožije biti kažnjen. To je bio napad na međunarodno pravo, na čovječanstvo i na mir u svijetu", kazao je Erdogan.

Izrael se prvo protivio, pa onda ipak pristao

Komisija UN-a, koja u utorak (10.8.) započinje sa radom, naravno, ne može izreći kaznu. Njen zadatak je da istraži slučaj i da na kraju da savjetodavno mišljenje. U toku svoga rada, komisija će provjeriti vjerodostojnost mnogobrojnih snimaka i fotografija, koji se mogu naći na internetu, prvenstveno na YouTube-u ili facebooku. No činjenica da Izrael i Turska i sami mogu poslati po jednog predstavnika u komisiju, bitno umanjuje izglede da će ona zaista biti uspješna i objektivna.

Na početku Izrael se oštro suprotstavljao međunarodnoj istrazi, koju su tražili, kako UN i SAD, tako i mnogobrojne evropske države, među njima i Njemačka. Pogotovo Ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman činio se odlučnim, kada je izjavio: "Prije svega - meni je draže trpiti međunarodne kritike nego sahranjivati vojnike. A drugo - flota nije uspjela stići do pojasa Gaze. Sada nijedan drugi brod također neće dospjeti do pojasa Gaze."

Da je Izrael na kraju ipak pristao na međunarodnu istragu, uzrokovano je nizom faktora. Prvenstveno se radi o tome da je član komisije, pored neutralnog bivšeg šefa vlade Novog Zelanda Geoffreya Palmera i po jednog turskog te izraelskog predstavnika, bivši kolumbijski predsjednik Alvaro Uribe - za njega se priča kako je prilično proizraelski orijentiran. Drugi razlog je činjenica da je udovoljen izraelski zahtjev kako se ne smije vršiti ispitivanje niti jednog njihovog vojnika. Uostalom u Jeruzalemu bi trebala postojati prilično velika potreba za ponovnim poboljšanjem diplomatskih odnosa sa Ankarom, obzirom na to da je Turska važila za najpouzdanijeg partnera Izraela u islamskom svijetu, čak u vojnim pitanjima postojala je bliska saradnja.

Neugodna pitanja i za Turke

Izraelski analitičar i novinar dnevnog lista "Haaretz", Tzvi Barel, međutim ne vjeruje da je Izrael podlegao turskim zahtjevima za javnim izvinjenjem i isplati odštete porodicama poginulih: "Mislim da je Izrael prije podlegao američkom pritisku nego li turskom. Turska vlada traži način da odstupi od svojih visokih zahtjeva bez da izgubi na ugledu u sopstvenoj javnosti. Odluka o sazivanju komisije stoga na kraju služi i turskim i izraelskim interesima."

Čak se pojedini izraelski mediji slažu da je reakcija njihove vojske bila prilično nesrazmjerna. Široko rasprostranjeno je i vjerovanje da su vojnici prosto upali u zamku. No, Turcima se također moraju postaviti neka neugodna pitanja - da li su aktivisti zaista bili naoružani? I zašto je brod uopšte smio otploviti, kada je Izrael prethodno zaprijetio da će u najgorem slučaju silom spriječiti prekid blokade nad pojasom Gaze?

Komisija UN-a neće biti jedini odbor koji će se baviti ovim i sličnim pitanjima. Slični gremiji formirani su već u Savjetu za ljudska prava UN-a ili na političkom i vojnom nivou u samom Izraelu. Sveukupno trenutno postoji pet gremija koji istražuju smrtonosna zbivanja na "Mavi Maramaru". Vrijeme će pokazati da li oni mogu doprinijeti pronalaženju istine u ovom krajnje politiziranom i vrlo emocionalnom sporu.

Autori: Rainer Sollich / Azra Avdagić

Odgovorna urednica: Marina Martinović