Što se pokazuje, a što se skriva? - festival filma sa Balkana

Osnovan 2001 godine, festival GoEast je prerastao u najveću takvu manifestaciju u Evropi, i značajno mjesto susreta autora i filmskih producenata iz 20 zemalja od Baltika do Balkana. Tema simpozija "nation (re-)building" su dokumentarni filmovi sa područja nekadašnje Jugoslavije, i njihova uloga u procesima re-definiranja nacije kao i prevladavanja prošlosti.

Igrani filmovi sa Balkana imaju dobru prođu u na međunarodnoj sceni: od Kusturice do Tanovića, od dodijele Oscara do filmskih festivala u Berlinu ili Cannesu – bosanskohercegovački, srbijanski ili hrvatski filmovi ne samo da dobijaju nagrade žirija, već pronalaze i put do publike.

Protokolaran stil bh-filma

Drugačije je sa dokumentarnim filmovima. Čak i kada ih snimaju isti autori, ili proizlaze iz istih filmskih škola, na njih se u pravilu ne obraća velika pažnja. Oni su, međutim, s nepravom zapostavljeni, smatra Bernd Buder, voditelj SEEDOX-Internet platforme za prezentaciju dokumentarnih filmova i jedan od selektora festivala u Wiesbadenu. Upravo uspješne produkcije iz BiH svjedoče o plodnoj međusobnom utjecaju različitih filmskih žanrova: “Specifičnost bosanskog dokumentarizma je svakako dokumentarni karakter igranih filmova. To dolazi otuda što je jezgro bosanskog filma, “Sarajevo Group of Authors”, za vrijeme opsade u Sarajevu snimalo filmove, i u tu se razvio taj protokolaran stil bosanskog filma, i igranog i dokumentarnog, koji je zadržan do danas.”

Dokumentarne filmove gledaoci doživljavaju kao objektivne i upravo zbog toga u njima leži veliki pozitivan potencijal u procesu suočavanja s vlastitom prošlošću i njenog prevladavanja, smatra Bernd Buder, voditelj SEEDOX-Internet platforme za prezentaciju dokumentarnih filmova i jedan od selektora festivala u Wiesbadenu: "Mnogo je filmova koji se bave ulogom žrtve, ali je malo onih koji bave pitanjem krivice i zločina počinjenih u ime kolektiva neke nacije.To svakako ima veze s tim da proces definiranja nacija ni u jednoj od tih zemalja još nije završen, i otpori u vezi s ovom temom su vrlo veliki."

Rascijep između besparice i klišea

Najveći producenti dokumentarnih filmova su televizijske kuće javnog servisa, a one se pretežno nalaze pod utjecajem vladajućih stranaka u pojedinim zemljama. Alternativno ili čak kritičko mišljenje tu nije poželjno.

Moguć izlaz iz tih poteškoća predstavljaju koprodukcije sa međunarodnim partnerima, ali ni tu stvaralačka sloboda nije nesputana: na zapadu se Balkan promatra vrlo klišeizirano i ti klišei ograničavaju mogućnost izražavanja, navodi Nebojša Slijepčević, 34-godišnji režiser dokumentarnih filmova iz Zagreba:"Zapadno tržište je zainteresirano za Balkan samo u okviru nekih klišeja. Dva su najčešća klišeja: jedan je taj Kusturica-kliše nekih živopisnih karaktera koji su iz nekog drugog svijeta i koji pripadaju nekom drugom kulturnom krugu, a drugi kliše su jake ratne priče. Ono što je sad 'in' su priče sa Kosova, ili sa juga Srbije. I to je problem, pogotovo za hrvatsku kinematografiju, zato je nama hrvatskim autorima teško probiti se na Zapad zato jer teško upadamo u ijedan od tih klišeja: nismo dovoljno istočni da bi bili zanimljivi, a nismo dovoljno zapadni da bi bili dio te Evrope, i tu smo u procjepu."

Veliku nadu tu predstavlja EU, i njeni fondovi za podršku filmskih stvaralaca - oni bi mogli pomoći da se pronađe izlaz iz razapetosti između političkih ucjena i komercijalnih uvjeta. Jedino što je put do Bruxellesa još dug.