Žalopojka olimpijske baklje: Pitam li se ja išta?

Ja više ne mogu ovako. I olimpijska baklja ima svoja prava. A ona se gaze. Misli li neko i na mene? Zar nije dovoljno što svake četiri godine prolazim svjetskom istorijom. Svaki novi organizator misli kako mora izmisliti nešto novo. Bila sam na Antarktiku, pod vodom, skakala padobranom, jahala na kamili i čak boravila u svemiru. Nisam se začudila kada su Kinezi u Pekingu rekli da me žele poslati na Mont Everest. Najprije su svi smatrali da je ideja sjajna. Tek kada su Kinezi krvavo ugušili proteste na Tibetu, sinulo im je da me, na putu ka Everestu, moraju pronijeti kroz zaposjednutu zemlju. Pravo čudo da to nekome, nakon pola stoljeća, uopšte može pasti na pamet.

I sada sam ja odjednom kriva za sve. Demonstranti pljuju po meni, pokušavaju me prekriti tibetanskim zastavama, napadaju me aparatima za gašenje požara. Imam obezbjeđenje kao kakav diktator, ali od privatnog života ništa. Ni noću me ne ostavljaju na miru. Tri tjelohranitelja čuvaju me u hotelu, da se ne ugasim. Pita li mene neko, hoću li ja uopšte da me štite smiješne trupe u plavim trenerkama. Spremni su da pucaju na svakog ko mi se približi. To su pripadnici elitnih jedinica kineske vojne policije. Jesu li svi izgubili razum? Pa ja sam samo olimpijska baklja a ne bomba. Sita sam te dvoličnosti i pretvaranja. Jedni se ponašaju kao da sam ja simbol mira i razumijevanja, kada me u oklopnom autu voze ulicama. Drugi me psuju, najradije me ubili. Ako ne na ovim, onda na narednim olimpijskim igrama.