Život iza zeničkih rešetaka

Trenutno u Kazneno popravnom zavodu (KPZ) Zenica zatvorsku kaznu izdržava preko 800 osoba, iako je smještajni kapacitet predviđen za nešto više od 600 štićenika. Osuđenici se još uvijek ne svrstavaju po djelima koja su počinili, kao što je to standard u zapadnoevropskim zatvorima. U pojedinim od ukupno osam paviljona, ćeliju dijeli i do šest osuđenih – sitni lopovi pored siledžija, pedofila i ubica.

Ravnatelj KPZ Nihad Spahić ipak je optimističan i kaže da je do sada urađeno dosta toga kako bi se zenički zatvor prilagodio evropskim standardima: „Već smo sanirali četvrti paviljon, sada radimo treći, a nadam se da ćemo iduće godine ili najkasnije za dvije godine krenuti u veliki projekat adaptacije prvog paviljona u kome se nalazi oko 400 osuđenika. Taj paviljon je napravljen za vrijeme Austro-Ugarske. U njemu su još uvijek postavljene drvene grede i podovi, tako da je veoma rizično zbog požara. Uvjeti su tu malo lošiji ali se nadam da ćemo u dogledno vrijeme i to sanirati.”

“Mučenja i tortura nema, a šta se prije dešavalo znaju samo zidovi”

Tijesan prostor nije jedini problem. Evropski odbor za prevenciju mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja je nakon posjete zatvorskih prostorija u martu ove godine, naveo da u zeničkom zatvoru ima slučajeva zlostavljanja. Spahić na to kaže: “Desio se jedan nemio slučaj prije tri, četiri godine, kada je u samici pretučen jedan osuđenik. Potom je proveden sudski postupak, podnesena je krivična prijava. Na sudu je donesena osuđujuća presuda protiv stražara.”

Ravnatelj KPZ Zenica ističe, međutim, da su se u nekada ozloglašenom zatvoru uvjeti itekako promijenili. “Prije 30 ili 40 godina u ovaj zatvor nije mogao ući ni međunarodni Crveni križ. Šta se dešavalo iza zidina, znaju samo zidovi. Sada odgovorno tvrdim da zlostavljanja, mučenja, torture u ovom zatvoru nema!” - navodi Spahić.

U KPZ Zenica međusobne tuče zatvorenika nisu rijetka pojava. Da bi se spriječili takvi incidenti nedavno je zaposleno još 50 dodatnih stražara. Admir Karić radi već duže vremena u KPZ Zenica i kaže da svakodnevno izlaganje stresu ostavlja tragove i na privatni život: “Loše se spava, malo se komunicira sa suprugom i djecom. Nije nam lako, ali mora se raditi.”

Proičitajte na sljedećoj stranici:

Žohari u ćelijama

Žohari "rusi" u ćelijama

Zatvorenici, koji izjave smiju davati samo u prisustvu zatvorskog osoblja, različito opisuju uvjete u kojima izdržavaju kazne. Enes Memišić je osuđen za trostruko ubistvo i u zatvoru je već preko 13 godina. Radi u biblioteci u kojoj zainteresiranim na raspolaganju stoji deset hiljada knjiga. Vrijeme mu na taj način brže prolazi, kaže on i dodaje: „Ekstra je… ko želi tu da radi, da čita…meni je super.“

Niset Ramić misli drugačije. On izdržava 30-godišnju zatvorsku kaznu za ratni zločin protiv srpskog civilnog stanovništva na području Visokog. „U toj zgradi, u kojoj ja boravim, imamo stanovnike žohare. Mi ih zovemo 'rusi'. Za njih nema granica – došli su i uselili se u sobu. Kada spavate on vam hoda po licu. Otvorite kasetu gdje držite hranu – on unutra. Povuku se nakratko kada se prostorija dezinfekuje, ali se opet pojave…”

"Ovdje je teško biti dobar"

Niset se nada da će nakon izdržavanja dvije trećine kazne biti pušten na slobodu. Ističe, međutim, da će to biti teško: “Izaći ću na slobodu pod uslovom da budem dobar, ali ovdje je teško biti dobar. Ima svakakvih osuđenika. Od terorista, pedofila, siledžija, ubica…”

Štićenici KPZ Zenica se za život “s druge strane zida”, kada odsluže svoju kaznu, pripremaju na razne načine. Neki od njih uz novčanu nadoknadu rade u zatvorskoj radionici, neki izučavaju zanate. Na taj način su i dani iza tmurnih zatvorskih zidina ipak malo kraći.

Autorica: Belma Fazlagić-Šestić

Odgovorna urednica: Marina Martinović