Životinje prepoznaju šta ljudi nose u sebi

Porodica Mijić iz Banjaluke 17 godina se bavi uzgojem i dresiranjem pasa. Svoj porodični dom dijele sa tri psa koje smatraju dijelom svoje porodice. U šali kažu da svaki od tri psa – Leda, Lara i Dženis ima svog ljudskog ljubimca u kući.

„Za nas su naši psi članovi naše porodice i apsolutno ne pravimo nikakvu razliku između nas ljudi i pasa. Svi smo ravnopravni i svi imamo svoje mjesto u našem domu“, kaže kroz osmjeh Bogdana Mijić.

Ona i njen suprug Dragomir su zajedno osnovali udruženje za zaštitu životinja NOA u kojem ljubav prema životinjama dijele sa istomišljenicima i pomažu da se u Banjaluci poveća svijest o pravima životinja.

Grad loše tretira životinje

Dragomir kaže da Banjaluka trenutno nije grad koji bi životinje rado izabrale kao svoj dom, kada bi mogle birati. U šali kaže da su na internet stranici Udruženja www.drustvonoa.org postavili pitanje za koga bi glasali naši psi na lokalnim izborima. „Naši psi sigurno ne bi glasali ni za jednu od ovih ponuđenih opcija!“.

Kao ilustraciju lošeg odnosa gradskih vlasti prema životinjama, navodi primjer kada je jednog gradskog odbornika ujeo pas lutalica. Gradska skupština je tada izglasala uredbe o psima lutalicama za koje Mijići smatraju da nisu niti izbalansirane niti primjenjive u praksi.

On dalje tvrdi da je prostor za šetanje životinja u gradu značajno ograničen, a posebnu nepravdu, prema njemu, izaziva činjenica da stariji ljudi više ne mogu držati pse i mačke u stambenim zgradama bez saglasnosti barem 50 odsto stanara.

„Neki ljudi jednostavno ne mogu živjeti bez životinje. Ako su 30 godina sa njima dijelili zlo i dobro, i sad povodom neke odluke Kućnog savjeta moraju se te životinje odreći, oni dolaze u situaciju kada moraju da traže izlaz“.

Spašavanje medvjeda Miljena

Noa je do sada izvela mnogo akcija u cilju spašavanja životinja. Najpoznatija i medijski najpopraćenija je bila akcija spašavanja medvjeda Miljena iz Prijedora prije nekoliko mjeseci. Ostavljen da umre u napuštenom prostoru, na njega se smilovao Prijedorčanin Davor Gvozden koji je od svojih skromnih primanja odvajao i Miljena hranio hljebom. To je Miljenu bila jedina hrana dvije godine. Sa 200 kg spao je na jedva 75. Njega je slučajno našla jedna filmska ekipa koja je obavijestila Nou. Oni su organizovali prebacivanje medvjeda u Francusku. Medvjed Miljen se našao u centru medijske pažnje. O njemu su izvještavali svi veliki svjetski mediji. Od BBC-a, Monda, Spiegela, Reutersa i drugih.

„Njegovo oslobađanje je popraćeno od Australije pa do Amerike, svih evropskih medija, što možete vidjeti i na google-u“, kaže Dragomir.

Priča da su u francusko prihvatilište u kojem je Miljen smješten, pisma slala i djeca čak sa Tajvana i iz Kine.

Uz životinju je lakše

Bogdana je sigurna da je Miljen osjetio da su oni došli da mu pomognu kada su ga spremali za transport u Francusku. „Vi imate osjećaj da kada vas on gleda, da ne samo da vidi vas kao osobu, nego kao da prepoznaje šta nosite u sebi. To je bio poseban doživljaj“.

Porodica Mijić i udruženje Noa imaju velike planove. U toku je akcija spašavanja konja koji su na jednoj farmi u Prnjavoru na ivici gladi, a planiraju osnovati prihvatilište za divlje životinje koje su poput medvjeda Miljena otrgrnute iz prirodnog okruženja i držane u nehumanim uslovima.

Oni smatraju da odnos ljudi prema životinjama govori više o samim ljudima. Uvjereni su da bi život bio podnošljiviji i bolji, kada bi ljudi životni prostor podijelili sa nekom životinjom.