1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Najnoviji video

Žrtve holokausta dobijaju spomenik u Berlinu

Silke Bartlick10. maj 2005

Desecima godina je trajala rasprava o tome treba li Njemačkoj takav spomenik ili ne. Onda, kada se donijela odluka da spomenik treba podići, povela se rasprava kakav treba da bude. Riječ je o spomeniku-opomeni, koji se danas otkriva u Berlinu, a koji je podignut žrtvama holokausta.

https://p.dw.com/p/AV5I
Spomenik treba da bude opomena zbog šest miliona ubijenih Jevreja
Spomenik treba da bude opomena zbog šest miliona ubijenih JevrejaFoto: AP

Spomenik može opominjati, podsjećati, skrivati ili čak falsifikovati. Bez obzira na to kako bio uradjen, spomenik ne govori samo o onima kojima je namijenjen, nego i nešto o onima koji ga podižu. Kada je jedan spomenik namijenjen da bude opomena zbog šest miliona ubijenih Jevreja, onda su kontraverze neizbježne, kaže Günter Schlusche, koji se zadnjih devet godina bavi planiranjem i izradom takvog spomenika u Berlinu.

"Ovaj spomenik je sve drugo osim nešto što se podrazumijeva samo po sebi. On ne podsjeća na neko veliko djelo, nego na veliki zločin. To što je njemačko društvo i parlament to priznalo, samo po sebi predstavlja neobičnu odluku koja će i ubuduće biti povod debatama."

Još 16. marta 1995. postao je poznat rezultat raspisanog konkursa za izradu spomenika ubijenim Jevrejima. Osam idejnih rješenja je nagradjeno, čak dva su nominovana za prvo mjesto. U Njemačkoj se dugo vodila rasprava koje i kakvo rješenje treba prihvatiti. Čak se dugo i žestoko raspravljalo o prijedlogu ne umjetnika, nego jednog političara, Richarda Schrödera, koji je marta 1999. predlagao da spomenik treba da se sastoji od jednostavnog natpisa „ne ubij“. Raspisan je i drugi konkurs. Konačnu odluku donose ne eksperti, nego političari, koji prihvataju koncept Petera Eisenmana, koji spomenik vidi kao polje pokriveno nizom kamenih blokova. Njemački parlament u ovakvom konceptu vidi, kako se tada navelo, „pokušaj razumijevanja nerazumljivog“. Bilo je i onih, poput književnika Martina Walsera koji je tvrdio da se sprovodi monumentalizacija sramote, da se srce Berlina betonira noćnom morom veličine fudbalskog igrališta. Günter Schlusche tvrdi suprotno.

"Danas možemo osjetiti da nije tako, tu nema ničega monumentalnog, nego nečega veoma blagog. Spomenik posjeduje neku svoju unutrašnju snagu koja privlači posjetioca. Nema u tome ničeg hijerarhijskog ili dominirajućeg. Osim toga, djelo nema jasnu gestu, poruku, nego je to veoma otvoren spomenik."

Otvoren za pitanja, asocijacije i razmišljanje, na šta potiče i izložba o holokaustu uz sam spomenik.