Žrtve propagande: Jevreji u Prvom svjetskom ratu

Sam leži jedan vojnik u svom rovu. Ozbiljnog pogleda, s uperenom puškom, gleda u daljinu - tamo gdje neprijatelj čeka. Ipak navodna prava "opasnost" se nalazi na ovoj antisemitskoj karikaturi iz Austrije iz 1919. godine na njegovim leđima (naslovna fotografija). Prilika u bijelom približava se vojniku s leđa - sa nožem u ruci. S osmijehom na licu prilika se sprema na udarac - upravo će ubosti vojnika i to "podmuklo s leđa".

Mit o "nožu u leđa"

Suvremenom njemačkom ili austrijskom promatraču ove huškačke razglednice bilo je bez sumnje jasno i bez jevrejske Davidove zvijezde na kapi da je navodni "ubojica iz potaje": Jevrej. Prepuni mržnje i predrasuda antisemiti su u svojim huškačkim tekstovima i karikaturama koristili uvijek iste nehumane stereotipe: Jevreji sa navodno tako tipičnim dugim "jevrejskim nosom", ili sa navodnim tipičnim debelim usnama.

Na jednoj drugoj karikaturi autor je muškoj osobi nacrtao haljinu i grudi - jer u antisemitskoj propagandi su Jevreji važili za kukavice, podmukle i "ženskaste".

No podmukli napad, koji poduzima ova osoba na huškačkoj karti, simbolizira najveći - i kompletno izmišljeni - mit nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine: Mit o podlom napadu s leđa (original: Dolchstoßlegende - tvrdnja da je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat zbog sabotaže, a ne na bojnom polju - op. red.). Legenda dakle kaže da su njemački vojnici na vojnom polju neporaženi, već da su "usmrćeni bodežom s leđa" kako je to tvrdio ratni heroj i kasnije predsjednik Njemačkog Reicha Paul von Hindenburg. Godinama je njemačka propaganda stanovništvu obećavala pobjedu - kada je odjednom zaprijetio poraz vojska i odgovorni političari su pokušali odbaciti krivicu. Žrtveni jarac je brzo pronađen: Jevreji.

Patriotizam i judaizam

"Ja poznajem samo Nijemce!", rekao je njemački car Wilhelm II u avgustu 1914. Po izbijanju Prvog svjetskog rata njemački Jevreji su se nadali da će se ova izjava pokazati istinitom. Do tada su oni unatoč pravnoj jednakosti često bili tretirani kao građani drugog reda: Jevreji su posvuda nailazili na predrasude i odbijanje. Primjerice Jevreji kao oficiri u vojsci bili su skoro nepoznati. Iz tog razloga su brojni Jevreji na početku rata vjerovali da mogu dokazati svoj patriotizam - i da će time opovrgnuti mržnjom ispunjene antisemitske predrasude.

"Njemačkim Jevrejima! U sudbonosnim trenucima domovina zove svoje sinove u rat!", apeliralo je primjerice na početku rata na svoje članove "Centralno vijeće njemačkih građana jevrejske vjere". "Drugovi u vjeri! Pozivam vas da više nego što je dužnost posvetite svoje snage domovini", navodi se dalje. Činjenice govore da se oko 100 000 Jevreja borilo u Prvom svjetskom ratu. I antisemitska huškanja su na početku rata, kao što se nadalo, prestala - potisnuta državnom cenzurom, koja je s obzirom na nacionalnu politiku "građanskog mira" prekinula huškačko pisanje.

"Popis Jevreja"

Ipak kako je rat napredovao antisemitske organizacije, poput organizacije "Reichshammerbund", su ponovo pojačale svoje huškanje protiv Jevreja. Primjerice brojne pismene žalbe stigle su u prusko Ministarstvo rata: navodno je neproporcionalno veliki broj Jevreja bio oslobođen vojne službe, oni su bili "zabušanti", koji izbjegavaju "službu domovini". Antisemitska propaganda se navodno dokazala kao uspješna: U oktobru je pruski ministar rata naložio tzv. "Dokaz o službi vojno obaveznih Jevreja".

To je ušlo u istoriju kao "popis Jevreja". Među brojnim jevrejskim vojnicima to je izazvalo čisti gnjev. "Dođavola! Zbog toga se dakle daje glava za svoju zemlju", ogorčen je bio primjerice njemačko-jevrejski vojnik Julius Marx. Rezultati "popisa Jevreja" nisu nikada objavljeni. A već i sam broj od 30.000 dodijeljenih priznanja za hrabrost Jevrejima dokazuje da je antisemitska propaganda lagala. Ipak šteta je načinjena. Antisemitski leci su širili parole poput "Svuda se ceri njihovo lice, samo ne iz rovova", a istodobno su bili optuživani da su ratni profiteri.

Jevreji kao žrtveno janje

"Njemačkim majkama", obratio se pak "Savez jevrejskih vojnika na frontu" 1920. godine. Na propagandnom plakatu na grobu sjedi majka, u žalosti, na slici je i gvozdeni križ. Na spomen ploči na grobu stoji: "12.000 jevrejskih vojnika palo je za domovinu". Jevrejski i nejevrejski vojnici, tako glasi poruka, borili su se skupa i skupa su sahranjeni "u stranoj zemlji". I u konačnici na plakatu se bavi i antisemitskim huškanjem: "Slijepa mržnja nema uporišta pred grobovima mrtvih".

Pri tome se nije mislilo samo na "Mit o nožu u leđa" koji je u to vrijeme bio popularan u širokom krugu stanovništva. Jevreji, socijalisti i demokrate služili su kao žrtveni jarci za izgubljeni rat. Nakon propasti carstva nastala je demokratska Vajmarska republika - koju su brojni Nijemci odbijali. Podsmijavali su joj se označavjući je kao "jevrejsku republiku", a njeni predstavnici su bili žrtve nasilja i napada. Ministar vanjskih poslova Walther Rathenau bio je žrtva jednog desnoekstremističkog napada 1922. godine. Parolama poput "Ubij Walthera Rathenaua, prokletu jevrejsku svinju" prethodno je napravljena smrtonosna atmosfera protiv ovog političara jevrejskog porijekla. U nacionalsocijalističkoj propagandi je u konačnici stereotipna slika Jevreja postala simbol za sve što su nacionalsocijalisti odbijali: poraz u ratu, revoluciju, socijalizam i demokratiju. Dolaskom nacionalsocijalista na vlast počeo je u konačnici do tada u istoriji neviđeni progon Jevreja koji je doveo do holokausta. Nehumana antisemitska kampanja koja se odavno širila pri tome je igrala važnu ulogu.