100 dana Dmitrija Medvedjeva

Do sukoba u Južnoj Osetiji i vojne intervencije, bilans prvih sto dana Dimitrija Medvedeva je, za ruske prilike, bio vrlo dobar. Prvo, uspjelo mu je da ne napravi ni jednu veću grešku na unutrašnjem planu. Bilo bi kobno da je došao u sukob sa nekom od moćnih grupacija ruske elite. Drugo, uspio je da se odvoji od Putina i, uodređenoj mjeri, izgradi sopstveni profil.

Popularni koraci Dimitrija Medvedeva

Na putovanjima u inostranstvo sticao je poene prijatnim ophođenjem i liberalno i evropski orijentisanim izjavama. Iz inostranstva su sa zadovoljstvom primili odluku Medvedeva da odustane od pooštravanja zakona o medijima što je pokrenuo Putin.

Kada je premijer Putin oštro napao rudarsku kompaniju i čeličanu Mehel, što je dovelo do vrtoglavog pada na berzi, predsjednik Medvedev se oprezno izjasnio protiv pritiska države na privredu, ne pominjući premijerovo ime.

To sigurno nisu bila herojska djela, ali, imajući u vidu komplikovani ruski sistem vlasti, to su bili znaci samostalne politike novog predsjednika Medvedeva.

Sukob u Južnoj Osetiji sve je promijenio

A onda je došao rat na Kavkazu. Pokušaj Gruzije da ponovo uspostavi kontrolu nad separatističkom Južnom Osetijom značajno je pokvario bilans prvih sto dana Medvedeva. Prvog dana djelovao je dezorijentisano i teško se snalazio u ulozi vrhovnog komandanta. Ali, zato je Putin, na njemu svojstven način, kao premijer davao smjernice iz Pekinga, da bi u subotu iznenada stigao u Vladikavkaz u Sjevernoj Osetiji

Medvedev je djelovao kao zamjenik ostavljen kod kuće koji nije donosio naređenja za odlučnu reakciju armije protiv Gruzije, već ih samo prosljeđivao. To je bio i kraj pokušaja Medvedeva da se približi Evropskoj uniji. Ulaskom ruskih snaga u Gruziju, značajno se produbilo otuđenje Moskve i Unije. I za zemlju i za svijet, poruka je jasna: vlast u Rusiji je u Putinovim rukama.