60 godina UN-a

Mi, narodi Ujedinjenih nacija...ovim riječima počinje preambula dokumenta kojim se uspostavlja UN. Lijepo zvuči, ali je to čisto zamazivanje očiju. Jer zadnju riječ u Vijeću Sigurnosti imaju vlade, a ne narod. Neke od tih vlada su čak i nedemokratskeNeke od njih govora „da“ i onda kada njihov narod kaže „ne“, vidljivo na primjeru odluke britanske i španske vlade da učestvuju u ratu u Iraku protiv volje svog naroda.

Prva rečenica preambule je simptomatična za protivrječnosti UN-a u proteklih 60 godina. Za vrijeme hladnog rata je Vijeće Sigurnosti rijetko bilo u prilici da doprinese miru u svijetu. Doduše, postojale su intervencije jedinica plavih šljemova, ali tek nakon što izbiju konflikti. Koreja, Vijetnam i Ruanda su primjeri za to. Doduše, od završetka hladnog rata krajem osamdesetih skoro niko u Vijeću Sigurnosti ne ulaže više veto. Ipak, slučaj Iraka pokazuje da ovo najviše tijelo UN-a može spriječiti rat samo ako to odista žele sve stalne članice vijeća.

Da je sve bilo po volji Kofi Annana, šezdesetu godinu svog postojanja bi UN dočekao reformisan i spreman za 21. vijek. Medjutim, program reformi generalnog sekretara je na proteklom zasijedanju Generalne skupštine dosta razvodnjen. Države članice su ponovo rekle da milenijumskim ciljevima, kao što je borba protiv siromaštva, ali su izbjegavale konkretne finansijske obaveze. Odgodjena je i reforma Vijeća Sigurnosti. U širokom luku se zaobišao poziv da se usvoji jasna definicija šta je to terorizam. Na ovom primjeru se jasno vidi da je teško postići sporazum o tome kako izgleda buduća uloga UN-a.

Postoje stvari za koje je UN učinio mnogo. Usvojena je deklaracija o ljudskim pravima, za pohvalu je rad više UN-ovih institucija kao što je ona za pomoć djeci, UNICEF, ili medjunarodni sudovi. Ove institucije su bile i nagradjivane, ove godine je Nobelovu nagradu za mir dobio Zavod za atomsku energiju.

Medjutim, po pitanju mira u svijetu su UN više forum za razmjenu mišljenja, samo u odredjenim slučajevima se usvajaju konkretne mjere. Ipak, za mir u svijetu i nisu odgovorne Ujedinjene Nacije, nego države koje čine ovu organizaciju.