Afrički ratni zločinci se obučavali u Bundeswehru

Dogovor o saradnji između Ministarstva vanjskih poslova i zemalja koje „pokazuju interes da svoje vojnike pošalju na obuku u Njemačku“, postoji još od 60-tih godina. Tako se posredništvom ovog ministarstva u njemačkom Bundeswehru trenutno još uvijek školuje više od 600 vojnika iz 70 zemalja, među kojima je i 20 afričkih. Iako je program saradnje sa Gvinejom okončan prošle godine, kako navodi Savezno ministarstvo obrane, - „ započeti projekti trebaju se završiti do kraja.“ A taj kraj bi se trebao dogoditi tek koncem 2011. godine.

Prema informacijama prvog programa njemačke televizije ARD, u Njemačkoj svoj „ratni zanat“, tako još uvijek „peče“ osam vojnika iz Gvineje, iako je u međuvremenu svima poznato na koji način će oni znanje, stečeno u Bundeswehru, kasnije najvjerojatnije primijeniti u svojoj domovini.

Crvena beretka sa znakom njemačkih padobranaca

Tako je i vođa pučista te šef vojne hunte u Gvineji, sada u egzilu pukovnik Moussa Dadis Camara, koji je svoju vojnu obuku završio u Njemačkoj., 1996. godine došao u Dresden gdje je na Vojnoj akademiji prošao obuku raznih borbenih vježbi, simulacije rata kao i taktičku obuku. Nakon tri godine, završio je sa školovanjem, otišao u Gvineju da bi se međutim 2004. godine ponovo vratio u Njemačku. Ovoga puta u Bavarsku, u Altenstadt gdje je završio sa obukom specijalca i padobranca.

Na ta posljednja znanja je očito posebno ponosan, budući da i dan danas nosi crvenu beretku sa znakom njemačkih padobranaca.

Tokom puča – tajni jezik je bio njemački

Međutim, Dadis Camara nije jedini član vojne hunte Gvineje, koji je vojnu obuku prošao i završio u Bundeswehru. I sadašnji ministar finansija te zemlje general Mamadou Sande kao i ministar sigurnosti, također general Mamadouba Camara su se školovali u Njemačkoj. Svi zajedno su, po povratku u Gvineju i poslije smrti dugogodišnjeg diktatora Lansana Contea, pučem preuzeli vlast usput obećavši slobodne izbore i uvođenje demokratije. Ono što je posebno zanimljivo je i podatak da su pučisti tokom vojnih operacija međusobno komunicirali na njemačkom jeziku, kao jednoj vrsti tajnog, šifrovanog jezika, očito podobnog budući da se sa njim mogao koristiti samo najuži vrh vojne hunte.

Međutim, ubrzo nakon što su se dokopali vlasti, očito su i „namirisali“ moć – što potvrđuje i Hartwig Fischer, predsjedavajući radne skupine za Afriku pri demokršćanskoj uniji Njemačke, koji je Dadisa Camaru u nekoliko navrata susreo u Gvineji: „Po mom mišljenju, on za sebe traži apsolutnu moć zbog čega je naravno nepodoban za neki demokratski sistem. Osim toga, uvjeren je da je upravo on „izbavitelj svoga naroda“ zbog čega se u određenim okolnostima od njega može doista svašta očekivati“.

…“ razgovarati mogu samo s Angelom Merkel..“

Ludilo veličine od kojeg Dadis Camara očigledno pati, na neki način je dokazao i sam kada je nedavno prilikom jednog sastanka prvo ponizio njemačkog ambasadora u Gvineji da bi ga malo kasnije i izbacio iz dvorane riječima da „njih dvojca ne mogu razgovarati, jer nisu jednaki po položaju“ te da bi njega, „Camaru, predsjednika Republike Gvineje trebala primiti barem kancelarka Angela Merkel.“

Koliko je Camara opasan vidjelo se i na masakru kojeg su izvele trupe njegove hunte u septembru 2009. godine kada se na stadionu u Conakryu, u glavnom gradu, sakupilo nekoliko hiljada ljudi na mirnim protestima želeći na taj način izraziti svoje nezadovoljstvo kandidaturom samog Camare za predsjednika države. Za masakar u kojem je smrtno stradalo oko 150 osoba, a više hiljada bilo ranjeno, Ujedinjeni narodi odgovornost vide u Dadisu Camari i njegovoj hunti. Oni se od tada nalaze na popisu ratnih zločinaca.

Sam Camara se od kraja 2009. godine nalazi u egzilu, u Burkini Faso, nakon atentata kojeg je na njega izveo jedan od njegovih nekadašnjih bliskih saradnika.

Njemačka i dalje šalje pozive

Međutim, usprkos svim ovim činjenicama njemačka vlada očigledno još uvijek nije spremna obustaviti školovanje, odnosno, obuku vojnika iz Gvineje.

Sam Bundeswehr, prema riječima Heinz –Dietera Joppa sa Akademije za vodeće oficire pri Bundeswehru, „nema nikakvu moć odlučivanja. Sve je u rukama Ministarstva vanjskih poslova koji i dalje šalju pozive određenim zemljama i odlučuju ko će biti primljen. Nama, Bundeswehru, preostaje samo da te ljude prihvatimo i od njih napravimo prave vojnike“. Prema njegovom mišljenju bi u svakom slučaju „za Njemačku bilo bolje da s obzirom na političku situaciju u Gvineji, osobe iz ove zemlje pod hitno pošalje kući."

Drugim riječima, njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i dalje šalje pozive za školovanje i onim zemljama za koje se lako može pretpostaviti u koje će svrhe dotični iskoristiti svoje znanje. Bundeswehr ne polaže veto, a ko će u Njemačku na kraju doći – kako kažu neki – o tome često odlučuju sami (budući) ratni zločinci.

Autor: ARD / Željka Telišman

Odg. ured: S. Tanović