Afrički umjetnik se oprašta od Berlina

Njegove instalacije postavljene su na mnogim značajnim izložbama u Americi i Evropi, kustosi se otimaju za njegove termine. Upravo se Adéagbo oprošta od Berlina gdje je proveo godinu dana kao gost u umjetničkoj rezidenciji njemačke Organizacije za akedmsku razmjenu DAAD. Instalacija “Tout de moi pour tous”( Sve od mene za svakoga) postavljenom u DAAD- tipični je njegov konglomerat sakupljenih objekata, novinskog papira i izbačenog namještaja koje je koristio tokom svog berlinskog boravka.

Već se kroz širom otvorena vrata galerije mogu vidjeti nagomilani predmeti, stare novine, papiri, plakati za koncerte, knjige, videokasete, udžbenici jezika, Njemački, Francuski, afričke maske, slike njemačkih pejzaža, pocijepane patike postavljene ispod jedne afričke stolice, fotografija Pape, beniskog svećenika, dalje slika njemačkog predsjednika Köhlera, na papiru ispisano pitanje: da li je umjetnik onaj koji stvara umjetnost ili obrnuto?

„ Ja pokazujem ono što drugi ne vide. Ja sam ovdje da drugima pokažem ono što oni ne razumiju. Ja putujem, posjećujem mjesta, jer želim postati mudriji. Bilježim ono što vidim, ono što nema kod mene u Africi i ono što je tamo, a nema ovdje gdje se upravo nalazim“, kaže

Adéagbo. Dakle, pogled Afrikanca u njemačku svakodnevicu i afrička fantazija Nijemca. Posjetioci izložbe u Berlinu trebali bi sami u ogledalu otkriti umjetnost. Sasvim direktno.

U ogledalu iz kupatila postavljenom u sredini galerijskog prostora.

„ Ja sam sebe gledao i vidio sam se kakav sam. Zato kažem drugima: Ja sam tako vidio, a sada vi pogledajte i uporedite da li moj način gledanja odgovara vašem. Gdje se krije istina?"

Adéagbo čezne za dijalogom . Iz toga je i nastala njegova umjetnost.

U stvarnosti je Adéagbo, najstariji od jedanaestoro djece želio biti pravnik i praviti karijeru. Zato je sredinom šezdesetih godina otišao na studije u Francusku. Ali, nakon smrti oca 1968. se vratio u Benin. Trebao je preuzeti ulogu oca porodice, čemu se tako snažno opirao, da su ga više puta uputili na psihijatriju. I, onda je otkrio svoju strast za sakupljanjem. I u roditeljskoj kući je stalno postavljao pitanja : Pogledajte ovo, šta vi vidite ovdje? Niko ga nije shvatao za ozbiljno.

A, tada su došle devedesete godine. Iznenada su se ljudi sa svih strana Afrike počeli interesirati za aranžamane koje je radio Adéagbo, nazvali su ih instalacijama i on ubrzo postaje afrička zvijezda na madjunarodnoj umjetničkoj sceni. Bila je to životna šansa koju je umjetnik iskoristio. Ostao je vjeran svojoj viziji da je jedina svrha umjetnosti približiti ljude jedne drugima:

„ Kada se danas pogleda sve što se dogadja u svijetu, čovjek se duboko zamisli. Tako se mnogo novca svake godine izdvoji za umjetnost, a i dalje se vode ratovi. Čim se u jednoj zemlji se završi rat, u drugoj počinje. Onda se pitam, čemu služi umjetnost?"

Ne može se reći da Adéagbo trenutno ima veliku nostalgiju za Afrikom i svojim rodnim mjestom. Dopada mu se otvorena i živa atmosfera Berlina. Osim toga, umjetnik se već dugo osjeća gradjaninom svijeta. Za njega su različite zemlje samo dijelovi velike domovine, planete zemlje. Zato i ne zna gdje će nakon njemačke stipendije u septembru:

„ Kad počinješ na znaš kako ćeš završiti. Uzmite na primjer moj poziv od DAAD-a. Godinu dana u Berlinu, ali to me je vodilo i u SAD i Ulm, gdje sam izlagao u tri muzeja. Zato ne znam šta me sljedeće čeka. Vizije? U životu smo konačno za to da bi služili drugima".