After the Fall – Nakon pada

Mladi koordinator kulturnih programa Goethe instituta, Saša Gavrić, kaže: „Ova godina je godina u kojoj obilježavamo 20 godina od pada Zida i mi u Goethe institutu BiH smo odlučili da pokrenemo niz projekata koji tematizuju društvene, kulturološke i druge promjene koje je taj pad prouzrokovao. Goethe instituti širom svijeta pokrenuli su ovakve ili slične projekte kojima žele da pokažu koliko su se svijet i naročito Evropa, promijenili nakon 1989. godine.“

Saša podsjeća da je pad Berlinskog zida nekim zemljama srednje Evrope, a naročito Njemačkoj, Češkoj i Slovačkoj donio pozitivne promjene, ali cigle iz ovog zida kao da su nekim čudom premještene na Balkan, gdje bivše bratske države, upravo u to vrijeme, podižu visoke zidove oko svojih granica, kroz koje, na nesreću, mogu da prođu i vojske i tenkovi i haubice.

U okviru tematskog programa „After the Fall“ Goethe institut BiH će realizovati i jedan veliki pozorišni projekat sa Sarajevskim ratnim teatrom (SARTR), koji je dio sveevropskog pozorišnog projekta. Na javnom konkursu koji je SARTR raspisao, odabran je dramski autor Almir Imširević, koji će raditi na tekstu i produkciji komada. Premijera je predviđena za maj ove godine, a predstava će biti dio stalnog repertoara SARTR-a.

Pronaći ono čega više nema

Ali, vratimo se velikom prozno-fotografskom projektu čiji je radni naslov „U potrazi za izgubljenim“, a krajnji cilj mu je publikacija u kojoj bi bile objavljene fotografije i eseji pristigli na konkurs Goethe instituta BiH.

„Ideja za projekat „U potrazi za izgubljenim“, rodila se još 2007. godine, u vrijeme kada je direktor Goethe instituta BiH bio Michael Schroen, i ona se lagano razvijala, a u 2008. godini smo projekat preuzeli Hana Stojić i ja i malo smo ga promijenili,“ kaže Saša Gavrić.

„Raspisali smo konkurs za prozne radove i fotografije, želeći da osim nekih poznatih imena iz književnosti i svijeta fotografije, damo šansu i potpuno anonimnim ljudima, onima koji nisu afirmisani,“ kaže Hana Stojić, urednica ovog projekta, i dodaje da je spisateljica Nura Bazdulj Hubijar jedina od poznatih književnika među onima koji su prošli na konkursu.

Kada je Jugoslavija bila kao Amerika

Selektor proznih radova bio je poznati bosansko-hercegovački pjesnik i novinar Mile Stojić. „Mene su mlade kolege iz Goethe instituta BiH zamolile da pročitam te tekstove pristigle na konkurs i da napravim selekciju. Čitao sam ih i vidio da je tu mnogo radova koje su pisali potpuno anonimni ljudi, a često i vrlo slabo pismeni ljudi. Naravno, uspio sam izdvojiti pet dobrih tekstova u kojima njihovi autori opisuju, uglavnom, neki napušteni zavičaj gdje se nekad živjelo, a koji je napušten zbog rata ili zbog potrebe da se krene u neki bolji život, neki novi svijet,“ kaže Mile Stojić.

Zadovoljan je što prozni radovi nose pečat nostalgije za izgubljenim zavičajem, jer sam se i sam bavio tom tematikom, pišući deset godina u nekadašnjem „Feralu“ kolumnu „Cafe nostalgija“. Izdvaja nostalgiju kao zajedničko osjećanje svih ljudi u jugoistočnoj Evropi. „To je nostalgija za jednim srušenim svijetom koji je imao neku sigurnost. Ušli smo u jedan novi svijet u kojem još uvijek nema nikakve sigurnosti i normalno je da žalimo za tim. Nostalgija nije samo pitanje Južnih Slavena. Nostalgija je pitanje i Rumunja, Čeha, i istočnih Nijemaca koji to zovu 'ostalgija', dakle, žal za istokom, za istočnim socijalizmom, koji je u odnosu na naš bio mnogo represivniji i mnogo siromašniji, ali ipak, ljudi žale za njim,“ kaže pjesnik i novinar Mile Stojić i dodaje da je nekada putovao po DDR-u i upoznao ljude koji su bili članovi udruga prijateljstva sa nekadašnjom Jugoslavijom. „U to vrijeme Jugoslavija je bila za njih, ono što je za nas bila Amerika.“

„Sve ima svoje negativne dodatke“

Odabrane priče govore upravo o potrazi za tim vremenom bivše sreće, koja je definitivno izgubljena, a autori dolaze iz različitih dijelova BiH i iz svih naroda. Slike ljudi koji plešu na Berlinskom zidu, nezaboravan su dio kolektivnog njemačkog sjećanja. Eseji i fotografije pristigli na konkurs projekta „U potrazi za izgubljenim“, samo su djelić kolektivnog sjećanja ovdašnjih ljudi.

„Bili smo pojam demokratije, putovali smo po cijelom svijetu, zahvaljujući pasošu koji je bio cijenjen i mi smo rušenje Berlinskog zida dočekali nespremni, ne sluteći da će taj zid srušiti našu zemlju Jugoslaviju, jer je to bilo simboličko rušenje socijalističkog sistema. Naš socijalizam bio je nešto drugo, ali je postao kolateralna šteta u tom opštem rušenju,“ kaže Mile Stojić. „Prešli smo iz najbolje forme socijalizma, u najgoru formu kapitalizma i to je naša nesreća. Tržište je slobodno, ali je divlje, ekonomija je tržišna, ali je siva – sve ima svoje negativne dodatke, ali je to vjerovatno put koji se mora proći.“

Upoznati domovinu „nakon pada“

A šta Hana Stojić čuva u sjećanju iz tog izgubljenog vremena? „Ja svoju domovinu upoznajem, ipak, tek poslije rata, jer sam kao desetogodišnja djevojčica napustila zemlju i dugo živjela u Austriji.Imam u glavi jednu sliku koju sam izgradila na osnovu kazivanja mojih roditelja, prijatelja, baka i djedova. Oni mi pričaju o toj staroj BiH. Čitam i literaturu, ali tek sada učim moju domovinu Bosnu i Hercegovinu iz priča i sjećanja ljudi sa kojima živim. Pokušavam u glavi napraviti rekonstrukciju BiH kakva je nekada bila, a možda još i više kakva bi trebala biti,“ kaže Hana.

„I ja sam napustio BiH, kad mi je bilo samo osam godina,“ dodaje Saša Gavrić. Nakon što je završio studije u Njemačkoj, vratio se u Sarajevo gdje sada živi. „Kao što je Hana rekla, i ja tek sada upoznajem moju zemlju kao moj životni prostor.“ Možda je i njima zato lakše da prepoznaju tu tanku nit koja povezuje sve pristigle radove, a koju Mile Stojić jednostavno zove – nostalgija.

Izabrani prozni radovi i fotografije pristigli na konkurs projekta „U potrazi za izgubljenim“ biće objavljeni u posebnoj publikaciji ove godine, prije ljeta. Fotografski radovi će biti predstavljeni i na izložbama u Mostaru, Sarajevu i Banjaluci. Selekciju fotografija napravila je kustosica Muzeja savremene umjetnosti iz Banjaluke, Lana Pavlović. „Cilj nam je,“ kaže Saša Gavrić, „da prezentacija publikacije bude u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru, ali i da se prevede i objavi za njemačko govorno područje.“