Ahmadinejad je Iran doveo u politički ćorsokak

Odbio je obustaviti atomski program svoje zemlje bez obzira na prijetnje sankcijama. Izjavio je da bi najradije izbrisao Izrael sa karte svijeta i da je izraelski napad na Liban dio američkog i britanskog plana da od Bliskog istoka naprave svoje kolonije.

„Čak i ako jednoga dana budu prazne sve kase našeg ministarstva finansija, naši bankovni računi i budžet, neka mi Bog bude svjedok, Ahmadinejad i njegova vlada su spremni da dođu ovdje i sa krampom u rukama rade kao obični radnici i pomognu u obnovi Lorestana. Budite sigurni u ovo što sam vam obećao i zato svi na to možemo biti ponosni.“

Ovo je dio govora Mahmouda Ahmadinejada kojeg je održao u martu ove godine na jednom skupu u provinciji Lorestan. Ovaj četrdesetogodišnjak dobro zna kako da oduševi obične ljude. Predstavlja se kao jedan od njih i to mu ovdje svi vjeruju. I zaista, Ahmadinejad i sam potiče iz siromašne porodice, još uvijek živi bez luksuza i privilegija i ima ugled čovjeka koji nema nikakve veze sa korupcijom. Po tome se znatno razlikuje od većine ostalih političara u Iranu.

Ove osobine su mu očito najviše pomogle da 25. Juna prošle godine pobjedi na predsjedničkim izborima. Nakon što je 3. avgusta oficijelno preuzeo funkciju šefa države prestale su i pojedinačne optužbe ostalih kandidata da se radi o izbornoj prevari. Od ovog dana, predsjednik Ahmadinejad skoro neprekidno održava napetost i interes za svoje izjave i poteze, kako u Iranu tako i širom svijeta. Populističkim izjavama, svojom notornom anti-izraelskom i anti-američkom retorikom, te provokativnim držanjem u konfliktu oko iranskog atomskog programa, Ahmadinejad je svojoj zemlji za samo godinu dana donio više vanjskopolitičkih kriza i problema nego svi njegovi prethodnici zajedno. Bez obzira na sve posljedice, njegovi retorički napadi na zemlje zapadnog svijeta i prije svega na Sjedinjene Američke Države postaju sve intenzivniji.

Njegova izborna pobjeda se djelimično može objasniti i prezasićenošću Iranaca politikom ali i nadom u bolju budućnost koju su u njemu vidjeli donji slojevi stanovništva. Ahmadinejad je još kao gradonačelnik Teherana obećao podršku slabim i siromašnim i ta obećanja je zaista ispunio. Tako je naprimjer obezbjedio povoljne kredite za kupovinu stambenog prostora i uveo zdravstveno osiguranje za nezaposlene i siromašne.

Međutim, dolaskom na funkciju šefa države, Mahmoud Ahmadinejad je napravio nekoliko unutarnjopolitičkih poteza koji su ugrozili njegovu popularnost. Zato su ubrzo uslijedili pokušaji da se profilira u oblasti vanjske politike, pri čemu se služio svim sredstvima. Jedanput je čak nakon povratka iz New Yorka pričao kako je za vrijeme svog govora u zgradi Ujedinjenih nacija vidio zelenu svjetlost i kako su delegati UN-a bili fascinirani njegovim izlaganjem. Nakon toga su se u Teheranu mogli čuti brojni vicevi na račun predsjednika ali je brzo postalo jasno da se sa njim ne treba šaliti.

Odbijanjem svih ponuđenih kompromisa, Ahmadinejad je izazvao eskalaciju svadje u vezi iranskog programa za obogaćivanje urana. Demonstrativno je naredio da se program nastavi uz napomenu da se njegova zemlja nikada neće odreći prava na korištenje atomske energije. Istovremeno je otvorio i drugi front, tako što je pojačao svoje verbalne napade na Izrael. Ahmadinejad doveo u pitanje postojanje holokausta, dodao da zemlje iz kojih dolaze krivci moraju preuzeti odgovornost i da zbog toga ne smiju patiti Palestinci:

„Ako vi Evropljani tvrdite da je u Drugom svjetskom ratu ubijeno šest miliona Jevreja, i ako je zaista u krematorijima spaljeno šest miliona Jevreja, to očito mora biti istina jer to uvijek ponavljate i kažnjavate one koji imaju drugačije mišljenje. Vi čak osuđujete i vaše naučnike ako zastupaju drugačije stavove. Zato vas pitam: Ako ste zaista počinili ovaj veliki zločin, zašto se zbog toga kažnjava potlačeni palestinski narod? Ako ste počinili neki zločin, onda morate sami ispaštati zbog toga. Ako ste vi počinili taj zločin, i dalje vam predlažem da na raspolaganje stavite dio svoje teritorije i svoje zemlje – u Evropi, Sjedinjenim državama, Kanadi ili na Aljasci – i da Jevreji tamo formiraju svoju državu. Možete biti sigurni da iranski narod neće imati ništa protiv takve odluke.“

Ova izjava je u cijelom svijeti izazvale brojne proteste i oštre reakcije. To je za Ahmadinejada bila samo potvrda da je u pravu i zato je nastavio sa uvredama i napadima. Time je i u brojnim arapskim državama osvojio važne poltičke poene, ako čovjek koji je spreman da prkosi Americi i Izraelu.

Godinu dana nakon dolaska na vlast, Ahmadinejadu je uspjelo da osvoji podršku narodnih masa ali je u političkom smislu svoju zemlju doveo u ćorsokak. Ako se traži logička objašnjenja za takve poteze, nameće se teza da predsjednik želi u zemlji kreirati paranoidnu atmosferu koja je vladala u vrijeme islamske revolucije. Jer samo u takvom okruženju njegova, na teokratiji zasnovana vladavina, ima šansu da preživi. Zato on i dalje uporno odbija svaki pokušaj političkog i kulturološkog otvaranja Irana prema ostatku svijeta.