Albanski put do NATO-a

Sve do svoje smrti 1985. Enver Hoxha (Enver Hodža) i njegov režim su Albaniju držali hermetički zatvorenom. U više od 45 godina komunističke vladavine je za potrebe "obrane zemlje od brojnih neprijatelja" sagrađeno oko milijun betonskih bunkera. Mnogi od njih i danas podsjećaju na mračnu prošlost te zemlje.

Prvi višestranački izbori održani su 31.3.1991 godine. Većinu je osvojila Albanska radnička partija, kako se zvala stranka Envera Hodže ali koja je nakon toga promijenila ime u "Socijalistička stranka Albanije". Za prvog predsjednika partije izabran je raniji premijer, Fatos Nano. Godinu dana kasnije održani su novi izbori kada je pobijedila Demokratska stranka. Sali Berisha tako postaje prvi nekomunistički predsjednik Albanije, dok je Nano zbog "zlouporabe državne imovine" morao u zatvor.

Demokratske promjene i opasnosti

Nestankom komunističke strahovlade, početkom devedesetih se zemljom počeo širiti organizirani kriminal. Osobito popularan je bio svojevrsni "lanac sreće" gdje su sumnjivi tipovi građanima obećavali vrtoglave kamate na njihov novac. Mnogi Albanci su povjerovali obećanjima o brzoj zaradi: kriminalcima su davali svoje ušteđevine i čak prodavali svoje posjede i kuće, u nadi za ogromnom zaradom. 1996. godine su u Albaniji održani redovni parlamentarni izbori na kojima je oporba tvrdila kako su u najvećoj mjeri krivotvoreni. Organizirani su i prosvjedi, ali su oni ugušeni silom.

Uslijedilo je ono, što se moralo dogoditi: početkom 1997. je pokrenuta velika akcija protiv organiziranog kriminala. Policija je uhitila 118 osoba, ali je u zemlji vrlo brzo nastao pravi kaos. U mnogim gradovima organizirane su demonstracije. Rezignirani ljudi su uništavali imovinu, krali, pljačkali i palili sve što im se našlo pod rukom. Vlada je proglasila izvanredno stanje, ali su na jugu zemlje napadnuta i vojna skladišta, odakle je ukradeno na desetine tisuća komada oružja.

Građanski revolt je u nekim dijelovima prerastao u oružanu pobunu s političkim zahtjevima. Nakon samo dva mjeseca, pobunjenici su preuzeli kontrolu nad većim brojem gradova na jugu zemlje. Izbio je građanski rat, koji je rezultirao velikim brojem ubijenih, ranjenih i ogromnom materijalnom štetom. Fatos Nano biva oslobođen iz zatvora, dok su predsjednik Beriša i premijer Aleksander Meksi, bili prinuđeni podnijeti ostavku. Ubrzo je formirana prijelazna vlada, na čelu sa Bashkimom Finom.

Izbori i politička (ne)stabilnost

U lipnju 1997. godine, organizirani su izvanredni izbori, na kojima su pobijedili socijalisti Fatosa Nanoa. Međutim, on je samo godinu dana kasnije morao dati ostavku nakon prosvjeda zbog ubojstva oporbenog lidera, Azema Hajdarija. Naslijedio ga je tada 31- godišnji Pandeli Majko, koji je na toj funkciji također ostao samo godinu dana.

1998. godine je na Kosovu izbio rat između srpskih snaga i naoružanih kosovskih Albanaca. Mnogi su tada optuživali Albaniju da je bila glavni opskrbljivač oružjem, obzirom da je veliki dio ukradenog naoružanja dospio u ruke borcima UČK. Kada je počelo bombardiranje Jugoslavije od strane NATO-a, Albanija je širom otvorila svoja vrata za stotine tisuća izbjeglica sa Kosova. Golema većina ih se brzo vratila u svoje domove kada su završile vojne operacije.

Iste, 1999. godine je opet došlo i do smjene u političkom vrhu Albanije: premijera Pandeli Majka je naslijedio Ilir Meta. Na slijedećim izborima 2002. je pobjednik opet bio Fatos Nano koji se održao slijedeće tri godine. I tada ga je opet smjenio Sali Berisha. Ipak, bez obzira na česte političke promjene, Albanija je nastavila s reformama.

"Američko-Jadranska povelja"

U svibnju 2003. su Albanija, Hrvatska i Makedonija u Tirani potpisale "Američko-Jadransku povelju" ("US-Adriatic Charter"), čime se formalizira američka potpora reformama u ovim zemljama. Iz Washingtona je povelju potpisao ministar vanjskih poslova Colin Powell. Dokument naglašava važnost jačanja demokracije i manjinskih prava, suzbijanja terorizma, prekograničnog kriminala i oružja za masovno uništenje i potiče započete reforme oružanih snaga u trima zemljama te njihovu međusobnu vojnu suradnju. Osnovana je i Partnerska komisija, koja se sastala više puta, na razini ministara vanjskih poslova, njihovih pomoćnika ili drugim razinama. Glavni cilj bilo je provođenje reformi. Čelnici NATO-a smatraju kako su dosadašnje te reforme bile uspješne.

Albanija je sudjelovala i sudjeluje u međunarodnim mirovnim misijama. Još od 1996. godine (nakon potpisivanja ugovora o Partnerstvu za mir), poslala je svoje prve vojnike u Bosnu i Hercegovinu. Do danas je u BiH služilo 15 albanskih mirovnih misija. U Afganistanu svoje vojnika ima još od kolovoza 2002. godine. Albanija je svoje vojnika imala i u Iraku, sve do kraja prošle godine. Trenutno su albanske jedinice i u Čadu i Gruziji.

Službena Tirana je očekivala kako će skupa s Hrvatskom i Makedonijom, na samitu u rumunjskom Bukureštu 2008. dobiti pozivnicu za prijem u Sjevernoatlantski savez. Prijem Makedonije je međutim zaustavila Grčka, zbog nesporazuma oko imena ove bivše jugoslavenske republike, ali ni to nije omelo veliko slavlje u Albaniji. U Tirani je poziv proslavljen kao "povijesni dan". Članstvo u NATO-u je jedino pitanje u kojemu nema nikakvih razlika između vlade i oporbe - svi su za!

Bahri Cani