Alkoholičara razumije samo alkoholičar

Lotar i Ginter su penzioneri iz Lajpciga. Zajednički imenitelj, zbog kojeg su se i upoznali, jeste alkohol. Ginter ima 65 godina i posljednjih 10 godina nije okusio alkohol – ni pivo, ni vino ni rakiju. Ipak, on sebe smatra alkoholičarem: „Ja sam alkoholičar i sa tim sam se saživio. Čaša sa pićem mi je uvijek na dohvat ruke. Uopšte nije važno koliko dugo nisam okusio alkohol. To važi za one koji su ovdje duže od mene, ali i za one koji su tu tek dvije sedmice.“

Lotar već osam godina redovno, svakog ponedjeljka, dolazi na sastanke Anonimnih alkoholičara. Čak 40 godina je pio, posljednjih 10 baš mnogo. Uprkos tome radio je kao automehaničar. Samo je još Ginter duže od Lotara, skoro 15 godina – takozvani suhi alkoholičar.

„Meni su dnevno trebale dvije tri flaše rakije da bih uopšte mogao da funkcionišem. Naravno da sam vozio auto. Pet godina sam pokušavao da ostavim piće. Čak 15 puta. I danas me je strah od tog pakla. Nikako ne bih htio da se tako nešto ponovi.“

Svako priča o sebi

Svaki sastanak počinje čitanjem takozvanih 12 koraka – neke vrste zapovijesti Anonimnih alkoholičara. Prvi i najvažniji korak je: „Priznajemo da smo nemoćni pred alkoholom i da nismo u stanju da vodimo normalan život.“ Potom svako priča o svojoj svakodnevici.

Jan je u srednjim tridesetim, samostalni građevinar, pokušava da shvati prvi nalete puberteta kod svoje 12-godišnje ćerke. Lotar mora sljedeće sedmice letjeti u SAD, plaši se letenja – ranije je taj strah utapao u alkoholu. Jedan za drugim, svi dolaze do riječi, govore o svojim osjećanjima, strahovima, brigama ili o nečemu što je na prvi pogled nevažno. Svako priča koliko hoće i o čemu hoće.

„Uvijek govorim samo o sebi, nikad o drugima. Svako može da se stvarno ispriča, niko ga neće prekinuti. Iznosimo kako smo živjeli, kako smo se osjećali, kako se danas osjećamo. Dijelimo iskustvo, snagu i nadu“, kaže Ginter.

Iskrenost do kraja, bez ikakvog uljepšavanja. Čini se da društvu za stolom to ne pada tako teško. Lotar za to ima objašnjenje: „Čvrsto sam uvjeren da me samo alkoholičari razumiju. Ovdje mi se niko ne podsmijava. Ovdje je neka sasvim drugačija atmosfera. Stalno konstatujem da čak ni porodica, otac, majka, brat... – niko me ne shvata kao ovi ljudi ovdje.“

Lotar zna da se većina članova porodice jednostavno plaši da alkoholičar ne počne ponovo da pije. Oni ne mogu shvatiti zavisnost od alkohola: „Svi oni koji nas vole, svi oni koji vole svog alkoholičara, svi oni misle – u stvari ne mora da pije... Alkoholičar mora da pije! To je to što ga čini alkoholičarem. Ja nisam mogao ni zamisliti da mogu živjeti bez alkohola. Život bez alkohola je za mene značio život bez ikakve radosti. Ovdje sam naučio da je to moguće – živjeti bez alkohola i uživati“, kaže Lotar.

Autori: Roni Arnold / Dijana Roščić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić