Američka vanjska politika pred novim izazovom

Haditha, Ischaki, oder Hamandijah – imena gradova u kojima su očito izvršeni brutalni napadi američkih vojnika na iračke civile postaju znakom američkog poraza, koji se u svijesti njenih gradjana pojavljuje sve više kao mora. Umjesto da zadobiju srca i duše ljudi, američki vojnici su izazvali nepovjerenje, sumnju i nerijetko mržnju kod stanovništva, koje je Amerika trebala osloboditi. Tu neće zasigurno pomoći trening za američke vojnike koji bi ih ubuduće trebao odvratiti od činjenja masakra.To što se upravo sada piše o masakru i napadima u američkim medijima, nije nikako slučajno. Već od incidenata prije pola godine, odnos Amerikanaca prema ratu se počeo mijenjati. Povećana sumnja u misiju u Iraku pokazuje se u sve manjoj podršci predsjednika Bushu, u kritičnom izvještavanju medija, i antiratnoj kulturi u koju se uključuju umjetnici i muzičari.

Primjetno je i da protagoniste iračkog rata, ministra odbrane Donalda Rumsfelda i potpredsjdenika Dick Cheney-a, iz straha od daljeg narušavanja imidža zemlje, Bijela Kuća sve više krije od javnosti. To što Bush još nije povukao trupe iz Iraka, ne smije se zamijeniti činjenicom da njegova vlada zakulisno razmatra načine kako da smanji broj trupa što je moguće prije. Ukoliko se budu dalje umnožavali izvještaji o greškama američkih vojnika, nova iračka vlada neće moći izbjeći da od Vašingtona zatraži povlačenje trupa. Drugi iz „ Koalicije voljnih“, već su se povukli. Sve na prvi pogled nema ništa zajedničko sa pitanjem Irana. Ali, ako se bolje pogleda, postaje jasno da je ponuda Busha za pregovore Iranu rezultat dugog procesa učenja i posljedica propalog samostalnog istupa u Iraku. Tada se željelo ostaviti po strani Rusiju i Kinu, jer se vjerovalo da je Amerika sa svojom visokom vojnom tehnologijom nepogrešiva. Danas se zna, da bi napad na iranska atomska postrojenja vjerovatno bio osudjen na propast. Tada se predsjdenik Bush, nakon napada od 11. septembra kretao ka zenitu svoje slave i popularnosti, dok je danas politički skoro nemoćan ,a prijeti mu da na jesen izgubi i republikansku većinu u Kongresu. To sve zna iransko vodjstvo , koje igra na kartu za sebe povoljnog vremena. I zbog toga bi bilo kakvo radovanje teškoćama koje potresaju SAD bilo bi pogrešno.Samo ukoliko medjunarodna zajednica demonstrira odlučnost, Iran se može prisiliti na popuštanje. Za SAD pri tome je mnogo toga u igri, jer bi Iran konačno mogao biti važan stabilizacijski faktor i za Irak. Zbog toga američka vanjska politika u narednim sedmicama stoji pred novim testom dokazivanja od posebnog značaja.