Amerikanci ostaju u BiH

Nije slucajno to sto je Visoki predstavnik za BiH, Paddy Ashdown, prilikomposljednjeg podonosenja izvjesca Vijecu sigurnosti UN-a u New Yorku, dobar dio svoje posjete Americi rezervirao, za kako je tada receno, vrlo zgusnute susrete u Washingtonu. Poslije duze vremena, lord Ashdown se sastao sa dva najvaznija duznosnika ove americke administracije: sefom Pentagona (Ministarstvo Obrane) Donaldom Rumsfeldom i sefom americke diplomatije Colinom Pawellom. I to, upravo u trenutku kada je u Bruxellesu, skoro pa dogovoreno, da ce NATO-ove snage u BiH, poslije osam godina preuzeti Europljani.

Jedno je sasvim sigurno: Ovaj do sada najveci vojni zalogaj i vrlo ambiciozni iskorak EU, i to u srcu donedavna, politicki i etnicki najtrusnijeg dijela europskog kontinenta -- zahtijeva i dalje neosporno kljucni angazman jedine preostale super sile na svijetu, Sjedinjenih Drzava. Ne medjutim samo zbog te cinjenice, vec zbog potvrdjenog pozitivnog utjecaja i ugleda koga S.A.D. imaju od prvog dana uspostavljanja mira u BiH i stabilizaciji cijelog regiona. U Bosni ce se ta uzajamno-povratna sprega Europe i Amerike u narednom periodu morati potvrditi na ovom zajednickom zadatku.

O tome je u Washingtonu razgovarao i Paddy Ashdown, i to sa sugovornicima administracije kojoj se otvoreno prebacuje da je zbog nekih drugih geo-strateskih prioriteta zanemarila podrucje u kome bas ta Bosna simbolizuje jednu od najvecih kataklizmi i kalvarija minulog stoljeca rata u Europi. No, poslje uspjesnog NATO angazmana, BiH, u cjelini gledano u odnosu na jucer predstavlja jedan od boljih europskih primjera danas. To je, kao i u vise navrata, prigodom mnogih od ukupno 25 izvjesca svih visokih predstavnika u BiH, istaknuto i 3 marta 2003. u Vijecu sigurnosti UN-a. Zasluge americke, kako diplomatske, tako i vojne potpore tom pozitivnom bosanskom pomjeranju su nesumnjive.

Nesumnjivo je i to da S.A.D. ipak pokazuju da bez obzira koja administracija sjedi u Washingtonu, republikanska ili demokratska -"bosanski konsensus" izmedju Wahingtona i Bruxellesa itekako opstaje. Amerika zeli odrzati kontinuitet i u americko-europskoj "podjeli posla" na Zapadnom Balkanu. Zbog toga ce, kako se to ocekuje, na predstojecem neformalnom skupu NATO ministara, 2. aprila o.g., i nakon zvanicnog prijedloga Javiera Solane, Sigurnosno-politickom komitetu EU, "o preuzimanju posla u Bosni", sto predpostavlja i komandnu ulogu, do izrazaja doci jasan, svima vidljiv i konkretan americki interes glede medjunarodnog vojnog prisustva u BiH.

Sasvim konkretno, Amerikanci su izrazili spremnost, da jos ovoga ljeta, kada se u Sarajevu ustolici regionalno NATO sjediste, na celu te kancelarije bude americki general. I to ocrtava legitimni americki interes da i oni ostanu u poevropljenoj BiH. Ponajvise radi potrebe da se mukotrpno izgradjeni bedem unutarnje bosanske sigurnosti ocuva. I to u drzavi, u kojoj bez obzira na nesretno usvojenu sintaksu naziva, medjuentiteske granice ipak ne postoje, onako kao sto su mozda sanjali nacionalni romanticari. Te "granice" obicni ljudi u svojoj prostodusnoj i ponajprije ekonomskoj i kuturnoj komunikaciji svakodnevno i nuzno brisu. I ne samo to, kumovi Daytonskog mira su tu da, nadati se - do kraja zaustave domacu, zaostalu "rusiteljsku inerciju". I nista manje, svojim prisustvom podsjete aktere nedovrsenog birokratskog okruzja u cijem se dvoristu dogodila Srebrenica i umalo njeno ponavljanje na Kosovu, da ce tu za neke vrijeme i ostati.

Uostalom, Amerika je euro-centisticka zmelja. To znaci da njena sigurnost, pa i blagostanje ovisi od jakih saveznickih odnosa sa Europom. Njeno prisustvo u BiH, posebno njena vojna misija u ovoj drzavi se cesto istice kao jedan od pozitivnijih primjera u americkoj globalnoj vojnoj i politickoj rasprostranjenosti. Brojke, ovaj put, jednostavno nisu ni vazne, jer cesto ne govore o pravim vrijednostima. Koliko ce Amerikanaca ostati u Bosni je sekundarno pitanje, u odnosu na stav, da Amerika treba ostati u Bosni i Hercegovini, sve dok se posao izgradnje mira u potpunosti dovrsi. U novom preustrojavanju europsko-americkih odnosa, sve to, ne samo da se ne moze, vec se i ne smije zanemariti.