Asima vozi taksi slušajući Tinu Turner

„Imam sve njene CD-ove. Njen glas me opušta, vedar je i pun optimizma. I ja sam nepopravljivi optimista. Život me nije mazio, ali znam, gotovo sam sigurna da postoji izlaz iz svake teške situacije, samo ga treba pronaći“, kaže Asima na početku našeg razgovora, dok kružimo gradom u očekivanju da neko zatraži vožnju. I evo ga! U Hrasnom nas zaustavlja djevojka i u čudu gleda. „Je li ovo stvarno taksi?“ pita gledajući radoznalo u nas dvije. „Jeste, samo sjedite“, kaže Asima i mi krećemo na traženu adresu. „Nisam znala da ima žena taksista u Sarajevu. Nikada me žena nije vozila taksijem“, kaže dok Asima vješto promiče kroz saobraćajni krkljanac koji obično vlada na uskim sarajevskim ulicama. Na kraju puta djevojka ostavlja značajnu napojnicu. „Ovo je zato što ste žena i zato što ste me tako brzo dovezli, a strašno mi se žurilo“, kaže dok izlazi iz taksija.

Jesu li svi ovako ljubazni?

„Nisu. Prije rata nisam imala nikada neprimjerenih komentara zato što sam taksista, a sada, poslije rata, uz svo nepovjerenje koje je zavladalo, došlo je i to nepovjerenje u žene taksiste. I to od žena, što me posebno razočaralo. Dogodilo mi se nedavno, da jedna nana nije htjela da uđe u moj taksi. 'Bogami, ja ne smijem', rekla je, ali je ipak sjela nakon što se malo nećkala i cijelim putem mi pričala o tome kako se boji sa ženama voziti. A ja njoj kažem: 'Moja nano, ja volim više sebe, nego tebe, zato se ti ne boj!' Tako smo se obje smijale na kraju“, kaže Asima Lilić. Počela je taksirati sa „golfom“, trojkom, a sada vozi pravu limuzinu, iranski „samand“. Lizing ističe u novembru i onda će taksistkinja imati jednu obavezu manje. „Može se živjeti od ovog posla ako se to što zaradimo mi taksisti, dobro razvuče na cijeli mjesec. Kriza je donijela i manju upotrebu taksija, ali nisi gladan što je najvažnije“, kaže Asima.

Nema muških i ženskih poslova

Kad kaže da je život nije mazio, misli prije svega na predratno vrijeme kada je kao ekonomski tehničar radila fizičke poslove, misli na pogibiju muža i odgajanje troje djece, dvije kćerke i sina, sa kojima je ostala sama dok su još bili mali. Trebalo je izvesti djecu na put i Asima se prihvatila posla. Taksiranje je spasilo njenu porodicu. Sada sanja o tome da njen sin, kada ona uskoro ode u penziju, nastavi njenim stopama. „Ja ne dijelim poslove na muške i ženske. Bilo je mojih kolega koji su mi otvoreno govorili da meni nije mjesto na taksi štandu, da ovo nije posao za žene. Ovo jeste i posao za žene, naročito mlade koje imaju djecu, jer radno vrijeme mogu da prilagode i njima i sebi“, tako govori Asima uprkos nekim lošim iskustvima koje je imala. „Jedanput sam u taksiju napadnuta dok su mi vrata bila otvorena. Otet mi je novčanik sa dokumentima, parama... čak je i mobitel bio unutra. Nije prošlo ni deset minuta, a dvadesetak mojih kolega taksista se okupilo oko mene nudeći pomoć. Postoji visok nivo solidarnosti među nama i mnogo mi je lakše kad to znam“, kaže Asima i dodaje da ne taksira noću. Njeno radno vrijeme je od devet ujutru do četiri popodne. Nakon što odveze posljednju vožnju, odlazi kući, isključuje mobitel i prepušta se svojim malim ritualima, od kojih je onaj sa polaganim ispijanjem kafe jedan od najvažnijih. Asima ima pet unuka, ali sada za njih nema mnogo vremena. „To ću nadoknaditi kad odem u penziju“, kaže.

Anegdote iz taksija

„O čemu ljudi najčešće pričaju u taksiju?“ pitam. „Ljudi vole da pričaju za vrijeme vožnje. Moj štand je na Koševu kod Kliničkog centra i vrlo često 'pokupim' bolesne ljude ili one koji idu nekome bolesnom u posjetu. Ako se žale na sudbinu, ja ih ohrabrim. Nedavno je jedna gospođa sva utučena pričala o tome kako mora na amputaciju dojke. Ja joj kažem da se ne sekira. Ovi plastični hirurzi čuda prave. Sve mogu da vam napumpaju. I ono što ste imali i ono što niste imali. Učinilo mi se da je nekako vedrija izašla iz mog taksija. Najviše se ljudi žale na političku situaciju, a ima i onih što k'o Englezi pričaju samo o vremenu. Kad pada kiša, što pada kiša, kad je sunce, što je sunce i što je vruće i tako...“ kaže Asima i dodaje da joj najviše problema zadaju vehabije. „Ovi novi muslimani neće sa ženama da se voze. Dignu ruku, zaustave me, a kad priđem blizu i kad vide da sam žena, odustaju. Nema te sile koja će ih natjerati da sjednu sa ženom u taksi. Ali zato njihove žene traže isključivo žene taksiste, naročito za duže destinacije. One me često zovu, žele da ih baš ja vozim“, kaže Asima i ističe kako je pogrešno suditi o ljudima na osnovu vanjskog izgleda. „Sjedne tako jedan čovjek u moj taksi. Ima veliku bradu i kratke pantolice. Pitam ja njega dokle će. Kaže u Vlasenicu. Zatim ga pitam kad se vratio u Vlasenicu, mislim bio je rat, ljudi su bježali... 'Nisam se niotkud vratio, ja sam Srbin' kaže on. Slatko smo se smijali oboje kad je shvatio o čemu se radi“, podsjeća Asima na jednu smiješnu situaciju iz svog taksija.

Asima kao zaštitni znak

Na taksi štandu na Otoci, dok se pozdravljamo, Asimi Lilić prilaze dvojica kolega. Iako to nije njen štand, svi je poznaju. Safet Ploskić kaže: „Ona je naš zaštitni znak. Ako u ovom gradu tražite čestito čeljade, čestitog taksistu, odnosno taksistkinju, onda je to naša Asima. Uvijek raspoložena i nasmijana, a vozilo k'o apoteka.“ Taksista Ibrahim Ćećo kaže za nju da je izuzetno korektna i fina osoba. „Treba danas znati sa ljudima, jer ljudi su čudo. Žene danas lete u svemir. Na nosaču aviona „Kennedy“ žene su značajniji dio posade. One su inteligentne samo što kod nas još uvijek ima predrasuda. Naši ljudi su zaostali, šta li? Zašto žena ne bi mogla biti taksista?“ pita se Ibrahim.

„Ima i onih muškaraca koji maksuz sjednu sa mnom da vide kako vozim. Nema tu velike razlike, osim što žene više razmišljaju dok voze. Mi vozimo 'na pamet', a oni 'na snagu'. To su poznate stvari“, kaže Asima, a ja zamišljam Roberta De Nira kako u filmu „Taxi Driver“, dok gleda u retrovizor kaže: „You talkin' to me?“

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Zorica Ilić