Bankrot Berlina

Da je Berlin prvatno preduzeće, grad bi već odavno bakbnrotirao. Ova izjava potiče od nekoga ko bi morao znati o čemu govori: od berlinskog senatora za finansije Tila Saracina. Ovaj socijaldemokratski političar, trenutno je nadležan za oko 60 milijardi eura duga, sa tendencijom porasta. Zajedno sa svojim stranačkim kolegom, gradonačelnikom Berlina Klausom Voverajtom, on se nada da će Ustavne sudce uspjeti uvjeriti u nužnu pomoć koja je potrebna Berlinu. Voverajt naglašava da se grad nalazi u izvanrednoj situaciji:

«Mi nismo u stanju da se sami oslobodimo dugova i stim povezanih plaćanja kamata. Mi smo učinili što smo mogli. Mi smo proteklih godiuna proveli oštri kurs štednje. Sada nam je potrebna solidarnost čitave države».

Ali, savezna država je u ovom pitanju škrta, i zna da tu može računati na podršku saveznih zemalja. S te strane se trvdi da je Berlin sam kriv za lošu finansijsku situaciju, jer grad živi iznad svojih mogućnosti: u njemu se nalaze tri Univerziteta, tri Opere i šest stambenih zadruga. Tu još postoje veliki potencijali za privatizaciju.

Berlinski senator za finansije Tilo Saracin tome nasuprot naglašava da suod sredine 90-tih godina, izdaci smanjeni za 11 % dok je državni prosjek, svega 3,3 %. Osim toga, svojim učešćima u različitim firmama, grad zarađuje novac. Javne službe pretrpjele su posebno oštre mjere štednje i u njima je broj zaposlenih smanjen sa 200 na 130.000, a sa mjerama štednje se i dalje nastavlja:

»Mi štedimo tamo gdje možemo. Tako smo na primjer obustavili podršku u stanogradnji što nam donosi uštedu od oko milijardu eura, a do 2012 godine, nastavljamo sa smanjenjem broja zaposlenih u gradskim službama.»

Više se međutim ne može uštedjeti, tvrdi Saracin koji zbog svog rigidnog kursa štednje uživa malo simpatija u vladajućpj koaliciji socijal demokrata i socijalista. On je međutim uvjeren da će sudci Ustavnog suda znati vrijednovati napore izvršene u posljednjih deset godina.

Tim više što finansijska katastrofa ima istorijske korijene u političkoj i privrednoj podjeli Berlina nakon kraja rata 1945 godine. Tada su grad napustila gotovo sva preduzeća iz zapadne Njemačke, a nakon ujedinjenja su propale i brojne firme iz istočnog dijela zemlje. Najvažniji poslodavac je bio i još uvijek je sam grad i njegove javne službe. Bez njih, službena nezaposlenih od sadašnjih 20 %, bila bi još znatno veća.

Nakon ujedinjenja, ni jedna firma se nije vratila u grad, uključujući i svjetski koncern Simens, koji je svojevremeno u Berlinu i osnovan, čioja se centrala danas nalazi u Minhenu. Zbog toga je budućnost Berlina prije svega na području kulture i nauke. Na tim poljima, glavni grad Njemačke, ima apsolutnu svjetsku klasu. To je potencijal, koji bi mogao imati i privredni značaj, smatra poznati međunarodni advokat Peter Raue.

«Berlin nema rudnika i nema industrije, ali ima kulturu i duhovni život. Berlin je centar duhovnog života u Njemačkoj. Tu ni tri Univerziteta nisu previše, što se vidi iz činjenice da su njihove dvorane prepune.»

Desetljećima je grad kao izlog zapada prema istoku, dobivao veliku finansijsku pomoć iz zapadne Njemačke. Ali, ta vremena su prošla. Nijemacima je stran ponos koji na svoje glavne gradove osjećaju stanovnici brojnih drugih zemalja, i smatraju da bi grad morao biti mnogo skromniji. A stanovnici Berlina se osjećaju ostavljenim na cjedilu.