Barrosove želje i stvarnost oko drugoga mandata

Jednu stvar Jose Manuel Barroso nikako ne voli. Predsjednik Europske komisije želi po svaku cijenu spriječiti stvaranje dojma da godinu i pol dana prije kraja mandata polako dolazi do laganog raspada kolegija. Ako se Barrosu spomene “kraj vladavine” ovaj portugalski političar samo odmahuje rukom uz nervozan izraz svoga lica. Nakon toga počinje nabrajati najvažnije izazove pred kojima stoji on i njegovih 26 povjerenika.

Međutim, prošloga četvrtka Barrosu nisu pomogle niti geste niti spretnost na riječima. Kiparski član Komisije zadužen za zdravstvo, Markos Kyprianou dao je svoju ostavku kako bi kod kuće pod novoizabranim predsjednikom služio kao ministar vanjskih poslova. “Bio je to samo početak”, izjavio je jedan iskusni zastupnik u Europskom parlamentu uz dodatak kako će uskoro Kyprianouvim stopama slijediti još nekoliko povjerenika.

I zaista, sve govori u prilog tomu da će uskoro slijediti i talijanski potpredsjednik Komisije Franco Frattini koji je zadužen za pravosuđe, unutarnje poslove i slobode. Frattinija privlači povratak u talijansku politiku i mandat u parlamentu u Rimu. Ukoliko bi na idućim izborima ponovno pobjedio Berlusconi, Frattini kao nekadašnji ministar vanjskih poslova mogao bi ponovno preuzeti jednu od ministartskih fotelja.

Barroso dijeli Prodijevu sudbinu

Ako još nekoliko povjerenika napusti Komisiju u Bruxelleskom sjedištu impozantne zgrade Berlaymont tada Barrosu prijeti sudbina kao i njegovom prethodniku Prodiju koji je 2004. godine bespomoćno promatrao kako ga napušta jedan povjerenik za drugim i spašava se na druge funkcije. Tako je francuski povjerenik za regije Michel Barnier postao ministar vanjskih poslova, španjolski povjerenik za monetarna pitanja Pedro Solbes prešao je za ministra financija u Madrid. Grkinja Anna Diamantopolou dala je ostavku na mjesto povjerenice za zapošljavanje, a finski povjerenik za industriju Erkki Liikanen prešao je na dužnost predsjednika finske središnje banke u Helsinki.

Barrosov glasnogovornik Johannes Laitenberger komentira vrlo opušteno trenutno stanje navodeći kako “su odlasci povjerenika normalna stvar u politici. Kada povjerenici preuzimaju vrhunske pozicije u nacionalnim državama tada to samo potvrđuje njihove političke i osobne kvalitete”.

Međutim, za samog šefa Europske komisije ovakva fluktuacija izaziva samo ljutnju i frustracije. Javnost, vlade i lobisti izjednačavaju puzajući raspad Komisije sa sve manjom moći predsjednika. Osim toga sve je veća ranjivost Komisije u odnosu prema Europskom parlamentu. Naime, novi povjerenici moraju proći proces saslušavanja i pozitivno glasovanje europskih zastupnika. Barroso se dakle ne može skrivati, jer ukoliko namjerava sebi ispuniti želju drugog mandata tada se mora do posljednjeg dana profilirati kao vodeći europski političar.