Bavarska ga traži, Zagreb ga skriva

Sueddeutsche Zeitung piše o ubistvu počinjenom prije 30 godina, koje zasjenjuje učlanjenje Hrvatske u EU."U garaži u bavarskom mjestu Wolfsrathhausen 28 jula 1983 pronađeno je izrešetano tijelo 57-godišnjeg Stjepana Đurekovića. Imao je prostrijelne rane po cijelom tijelu i frakturu lobanje. Pred sudom u Minhenu je 2008. osuđen jedan Hrvat, koji je ubicama dao ključ od garaže u kojoj je ubijen Dureković. Ali za pravim ubicama i poručiocima i organizatorima ubistva njemački isljednici još tragaju. Pri tome se znaju ne samo mjesta njihovog stanovanja već i adrese i kućni brojevi.

Josip Perković živi u Zagrebu, u Pantovčakovoj broj 194A. Čak i njegovo ime je na vratima, kako su objavili list Sueddeutsche Zeitung i politički magazin "Kontrovers". Za vrijeme Titove Jugoslavije on je bio šef odjeljenja "Suzbijanje neprijateljske emigracije" koje je djelovalo pri Službi bezbjednosti. Nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske, Perković je bio zamjenik ministra odbrane i osnivač nove hrvatske tajne službe.

Ubistva klasnih neprijatelja nisu bila rijetkost u Titovoj Jugoslaviji. Između 1970. i 1989. prema podacima njemačkih isljednika, u Zapadnoj Njemačkoj su ubijena 22 Hrvata, koja su tu živjela u egzilu. Ubijeni Stjepan Dureković, nekada menadžer INA-e, u svoje slobodno vrijeme pisao je publikacije sa naslovima 'Komunizam, obična prevara'. 1982 pobjegao je u Minhen, koji je tada bio druga domovina hrvatske emigracije. No, bijeg mu nije pomogao. "Vijeće za odbranu od protivustavnog djelovanja" donijelo je odluku o njegovoj likvidaciji. Bila je to naredba koju je formalno potvrdila Služba državne bezbjednosti u Beogradu. Organizator ubistva je, prema odluci, bio Josip Perković. Od 2005. Njemačka traži njegovo izručenje. Državno tužilaštvo Njemačke je tada još podiglo međunarodnu potjernicu i raspisalo 12.000 eura za pomoć u hapšenju i isporučenju Perkovića."

Perković upućen u "prljave tajne"

"Hrvatska međutim dosad nije ni pomišljala da isporuči čovjeka, koji je igrao i vodeću ulogu u ratu protiv Srba devedesetih. Jedan od razloga je zasigurno i činjenica da Perković zna puno prljavih tajni hrvatske elite. Njegov sin Saša je od 2005. savjetnik za naciuonalnu sigurnost hrvatskog predsjednika. Perković je dakle dobro osiguran.

Hrvatska se formalno pozivala na to da svoje građane u principu ne isporučuje. Ulaskom u EU, ova argumentacija otpada. U okviru zakonu koji vlada među članicama EU, Hrvatska Njemačkoj mora isporučiti Perkovića. Pa ipak, Zagrebv i dalje pokušava izbjeći isporučenje. Pokušava uvesti zakon po kojem izručenje važi za građane koji se terete za počinjeni zločin u nekoj od zemelja EU nakon 2002. godine. Hrvatska trenutno pregovora sa EU da li uopšte smije uvesti ovu klauzulu u zakon. Pri tome je potpuno jasno kako Brisel na to gleda. Portparolka komesarke za pravosuđe Vivien Reding nedavno je izjavila da to pravno nije moguće.

Hrvatski premijer Miulanović je međutim odlučan da proivede ovu klauzulu. Kaže da je u interesu Hrvatske da sama odlučuje o slučajevima koji su se desili prije 2002. Kancelarka Merkel otkazala je učešće na proslavi ulaska Hrvatske u EU. Njen portparol je međutim izjavio da to nema nikakve veze sa slučajem neizručenja Perkovića", piše Sueddeutsche Zeitung iz Minhena.

Tobožnje demokratije: Partije rade šta hoće

Frankfurter Allgemeine Zeitung u članku pod nazivom 'Tobožnje demokratije' piše: "Dvanaest godina nakon okončanja posljednjeg oružanog sukoba, zemlje bivše Jugoslavije imaju demokratska uređenja. Građani biraju ili smjenjuju vlade, niko ne mora u zatvor zbog kritikovanja vladajućih garnitura. To je dobra vijest. Loša je da demokratije ovih zemalja pokazuju velike propuste. Sudske odluke se kupuju, odgađaju ili obustavljaju. Mediji su pod kontrolom države. Nadzorna vijeća i druge važne institucije ne funkcioniraju kako treba. I konačno, političke partije odnose se prema državi kao da im je 'babovina'.

Izvještaj organizacije Transparency International upravo se bavio radom partija na Balkanu i objavio studiju pod nazivom: "Kako se kupuje uticaj: Novac i izbori na Balkanu". Studija se odnosi na stanje u Srbiji, Koosvu, Makedoniji, Hrvatskoj i Albaniji ali ne na žalost i u BiH. Pitanja kojom se studija bavila su bila: Kakvi su zakoni o finansiranju političkih partija? Moraju li partije otvoreno objaviti imena sponzora? Kome, u kojoj mjeri i kako često moraju podnositi račune? Da li im je dozvoljeno uzimati gotovinu? Ko kontroliše da li se pridržavaju zakona? Mogu li se sankcionirati? Koliko je transparentno finasiranje izbornih kampanja?"

Bolje nego loše

Zaključak studije je da su doduše sve zemlje napravile napredak, prije svega zahvaljujući evrointegracionim procesima sa težištem na suzbijanju korupcije i da situacije nije toliko mizerna kao prije deset godina. Ali ocjena "bolje nego loše" ne znači da je stanje dobro. Preciznije rečeno, partije mogu radoti šta hoće, njihovi izvori finansiranja su nedodirljivi. I tamo gdje postoje zakoni i kazne, njihova primjena je nezamisliva. U Srbiji nije poznato porijeklo polovine novca za izbornu kampanju 2012. godine. Razlog su nejasna pravila o tome kome partije moraju podnijeti račun. Moćni privredni kapiteni, finansiranjem stranaka, osiguravaju u Srbiji svoj uticaj na politiku. Oni nisu zainteresovani na zaoštravanju zakona, jer žele da i dalje ostanu u pozadini kao siva eminencija.

U Hrvatskoj se situacija poboljšala. Za optimizam je odgovorna građanska inicijativa 'Pritisni tamo gdje vlasti ne rade svoj posao'. TI piše da nevladine organizacije u Hrvatskoj, koje nadziru finansiranje partija, važe kao nezavisne. Njihov rad se ocjenjuje i kao efikasniji od rada državne Izborne komisije, kada se radi o pozivanju partija na odgovornost. To se i isplatilo. prije deset godina nijedna partija u parlamentu u Zagrebu nije smatrala sa shodno da objavi kojim sredstvima i odakle je finansirala izbornu kampanju. 2011. sve partije su ispunile ovu obavezu, makar i formalno", zaključuje Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Autorka: Jasmina Rose
Odgovorni urednik: Svetozar Savić