1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Berlinski filmski festival

Silke Bartlick13. februar 2008

Ukradeno djetinstvo, osakaćen život – Filmski festival Berlinale ove godine predstavlja mnoge filmove koji govore o onoj drugoj, tamnoj strani života. Jedan od njih je i film pod imenom „Tribu“…

https://p.dw.com/p/D6zw
Grčko-francuski reditelj, dobitnik Oscara, Constantin Costa-Gavras predsjednik je žirija 58. Filmskog festivala "Berlinale"
Grčko-francuski reditelj, dobitnik Oscara, Constantin Costa-Gavras predsjednik je žirija 58. Filmskog festivala "Berlinale"Foto: picture-alliance/ dpa

Oni se igraju, plešu i smiju se. Djeca iz Nigerije, zatim Somalije, Rusije, Hrvatske…Sirotinjska predgrađa glavnog grada Philippina Manile imaju zajedničko ime: Tondo. Tamo naime pod teškim životnim uvjetima živi oko 3 miliona ljudi. Kada padne mrak kod kuće obično ostaje onaj ko može, jer ulice ovih četvrti bez svijetla zapravo pripadaju bandama mladih ljudi. Prema pojedinim navodima ima ih oko stotinu i sve su one – kako kaže filmski reditelj Jim Libirian - međusobno zaraćene:

„Ja sam jednom lijepio plakate u Tondu i tom prilikom postavio tri pitanja: Da li si šef neke bande ? Da li si dobar Rapper ? I treće: Želiš li da budeš filmska zvijezda ? I svi ti macho-šefovi ovih bandi su na to reagirali. Kod mog prvog susreta s njima to su bili mladi ljudi iz ukupno 12 različitih bandi“.

Svi su bili naoružani, priča dalje reditelj Jim Libiran i objašnjava da su to oružje kasnije i koristili doduše bez municije u njegovom filmu pod imenom „Tribu“, u kojem su oni zapravo igrali sami sebe i to sa toliko autentičnim scenama da neko ko gleda ovaj film pomisli da je zapravo riječ o jednom dokumentarcu.

„Mi ovaj film prikazujemo na univerzitetima i potom diskutiramo. Tu obično budu i mladi iz Tonda. A publika ih gotovo uvijek u takvim prilikama pita: Koliko su oni ustvari realni u ovom filmu ? I onda svi oni odgovaraju: 98 odsto…

Jim Libiran kaže da je on na početku htio da snimi samo jedan film. Međutim prema njegovim riječima mnogo toga se dešavalo iza kamere:

„Onda su počeli da razmišljaju o njihovom životu, pa su prepoznali šta je to što ide na krivo. Ustvari ja to uopšte nisam ni planirao. Imao sam namjeru da samo nešto dobro uradim“, kaže reditelj ovog zanimljivog filma.

Danas se inače ova djeca iz Tonda – Tondo-Kids – pojavljuju zajedno, pričaju u mnogim Talkshow-programima. Nijedan od socijalnih projekata koji je proveden u ovim četvrtima Manile nije do sada bio uspješan. No ovaj filmski projekat bi po svemu sudeći mogao da postigne ono što je do sada bilo nemoguće: On je naime pokazao onu ljudsku stranu ovih brutalnih gubitnika i otvorio im nove perspektive.