Bezlična lica Evropske unije

Kada su ih krajem 2009. godine nominirale vlade članica EU-a, Belgijac Herman Van Rompuy i Britanka Catherine Ashton široj su javnosti bili praktično nepoznati. A otada se po tom pitanju malo toga promijenilo. Pri tom stalni predsjednik Evropskog vijeća i Visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku obnašaju dvije najviše funkcije u Uniji.

Vlastito mišljenje je nevažno

Nakon potpisivanja Lisabonskog ugovora, predsjednik Evropskog vijeća EU-u je trebao podariti više kontinuiteta. Dotad su se na mjestu predsjednika EU izmjenjivali predsjednici i premijeri zemalja članica na čelu rotirajućeg predsjedništva. U igri za stalnog predsjednika Vijeća svojevremeno su bila zvučna imena poput Tonyja Blaira, bivšeg britanskog premijera. Ali, odabrana je osoba koja djeluje gotovo anti-blairovski – neupadljivi bivši premijer Belgije Herman Van Rompuy. Odmah je svima dao na znanje kako želi biti posrednik, povezivati, stvarati konsenzus i da njegovo mišljenje nije važno. Tako je morao pretrpjeti mnoge šale na svoj račun. „Imate karizmu mokre krpe i vanjštinu činovnika na šalteru u banci“, rugao mu se britanski europarlamentarac Nigel Farage, član euroskeptične stranke UK Independence Party. Van Rompuy, koji je prisustvovao sjednici, na ovo nije rekao ni riječ.

Popravio držanje u krizi

Međutim, podcjenjivali su ga. A neupadljivost je Van Rompuyju vjerojatno i pomogla u izvršavanju zadaća, osobito zbog toga što uporno slijedi svoje ciljeve. Njegove posredničke odlike pokazale su se iznimno vrijednima u vrijeme dužničke krize. Van Rompuy, koji je uvijek nastojao ne dramatizirati, shvatio je da mora pomiriti predodžbe "teškaša" Njemačke i Francuske s interesima manjih zemalja i spriječiti odvajanje eurozone od EU-a. To što je za samo nekoliko mjeseci sklopljen fiskalni pakt koji su potpisale sve članice Unije prije svega je njegova zasluga. A osim što je ponovno izabran za stalnog predsjednika Evropskog vijeća, vodit će i sastanke na vrhu zemalja eurozone, što je još jedan dokaz ukazanog mu povjerenja. Legendarna je i njegova ljubav prema japanskoj haiku poeziji, kratkim pjesmama rigidne strukture. Piše ih i sam te je neke od njih i objavio, a katkad ih recitira na sjednicama Vijeća kako bi opustio atmosferu.

Pitanja proporcionalne zastupljenosti

Iznenađenje je bila i nominacija Catherine Ashton. Kod izbora nje i Van Rompuyja u obzir je trebalo uzeti određenu proporcionalnu zastupljenost s obzirom na spol, stranku i zemlju: političkom konzervativcu iz male Belgije suprotstavljena je laburistica iz gospodarske velesile Velike Britanije. Kritičari su joj uglavnom predbacivali nedostatak iskustva na području vanjske politike i slabo znanje stranih jezika. Za razliku od Van Rompuyja, koji govori francuski, nizozemski, engleski i njemački, Ashton suvereno vlada samo svojim maternjim jezikom. 

Ograničene lojalnosti

Službena titula Catherine Ashton glasi: „Visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku“. Ona objedinjuje zadaće bivšeg predstavnika EU-a za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku te povjerenika za vanjske odnose. Ashton je u principu Unijina ministrica vanjskih poslova, no zbog nacionalnih osjetljivosti ne smije ju se tako nazivati. Njezin položaj unutar EU-a je zamršen. Nosi „dva šešira“, kako se to kaže u briselskom žargonu. Ovo znači da ne predsjeda samo Vijećem za vanjske poslove, nego je i prva potpredsjednica Evropske komisije. Uz to upravlja i Evropskom službom za vanjsko djelovanje (EEAS) koja je još uvijek u nastanku. Dvostruka odgovornost drastično joj smanjuje manevarski prostor. Decidirane stavove još si manje može priuštiti nego Van Rompuy, stoga ono što govori o, primjerice, sukobima u svijetu poprilično zvuči kao usiljeno ponavljanje općih mjesta. 

Ashton postavlja svoje prioritete

Međutim, ona ipak ima svoje tematsko-geografske prioritete. Tako se u okviru pregovora Kvarteta za Bliski istok (UN, EU, SAD i Rusija) intenzivno zalagala za mirno rješenje tamošnjih sukoba, Iran uvijek iznova pregovorima pokušava odvratiti od spornog nuklearnog programa, a pokušava i uspostaviti bliske odnose sa zemljama Arapskog proljeća. U posljednje vrijeme osobitu važnost pridaje Siriji. Ashton se k tome od početka svog mandata zalaže za dijalog između Srbije i Kosova te izgradnju „strateških partnerstava“ između Evropske unije i zemalja poput Sjedinjenih Država, Rusije, Kine i Indije.

„Gdje je Ashton?“ – Ne znamo.

Opseg obaveza na vanjskopolitičkom planu sa sobom donosi okolnost da Ashton ne može uvijek biti svugdje. Unatoč tome, mnogi Visoku predstavnicu kritiziraju da ne dolazi na važne sastanke, da se prekasno izjašnjava o gorućim pitanjima te da previše vremena provodi u svojoj britanskoj domovini. Tako je svima u pamćenju ostala izjava glasnogovornika Komisije koji je na novinarsko pitanje gdje se Ashton trenutno nalazi odgovorio: „Ne znamo gdje je, no u svakom slučaju radi.“ Ipak, kritika na rad Povjerenice sve je manje.

I za Van Rompuyja i Ashton može se reći da nisu neupadljivi igrom slučaja nego zato što su tako htjele neke vlade u Uniji. Osobito su velike zemlje i šefovi njihovih vlada ti koji i dalje žele biti u glavnoj ulozi i ne sviđa im se pomisao da ih zasjene karizmatični predstavnici EU-a. Imajući na umu ovo namjerno ograničenje, izgleda da je Herman Van Rompuy dodijeljenu mu funkciju uspio iskoristiti da učini nešto, dok Catherine Ashton vjerojatno samo igra ulogu koju su joj namijenili oni koji su je izabrali. Ipak, svjetski poznato lice Evropske unije neće postati nijedno od njih dvoje.

Autor: Christoph Hasselbach / Marko Bašić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić