BiH još dalje od članstva u EU

Irsko „ne“ ugovoru iz Lisabona, odnosno reformi EU je politički zemljotres čije će se posljedice još dugo osjećati. Uniji je ispod nogu izmaknuta mukotrpno stečena pravna osnova za njeno postojanje i djelovanje, a ova organizacije ide u pravcu teške krize. Za lidere unije u Briselu ovo je najgora stvar koja se mogla desiti, prava katastrofa.

Predsjednik Evropske komisije Žoze Manuel Baroso je čak predviđao kraj unije koju poznajemo danas. Šta da se radi? Prvo je 2005. propao projekat evropskog ustava zbog neuspjeha referenduma u Francuskoj i Holandiji, a sada se isto desilo i s novim pokušajem reforme – reforme koja je od unije trebalo da napravi efikasniju organizaciju.

Da li Irce treba pozvati na odgovornost za njihovo glasanje i predložiti im izlazak iz EU? Na kraju krajeva, više od trideset godina su profitirali od privilegija i finansijske pomoći, a sada su protiv svake pameti odlučili da okrenu leđa reformi. Sigurno je da ovakvi prijedlozi ipak nisu ispravni. Povlačenje iz EU bi možda bio potez koji bi se mogao očekivati, ali do toga neće doći.

Ne dolazi u obzir ni to da se biračima iz Irske, nakon što su svoje frustracije istresli tokom glasanja na referendumu, i drugi put ponudi isti tekst reformskog ugovora. To se već desilo kada su Irci odbili ugovore iz Nice. Nije moguće ni da se napiše par ekstra klauzula koje bi važile samo za ovu državu. Tada bi u 14 država koje su već ratifikovale ugovor iz Lisabona taj proces morao da se pokrene iz početka. To niko ne želi.

Sve ukazuje na to da će čitav proces biti na ledu još nekoliko godina. Kriza i neefikasna unija će stoga biti stvar s kojom će Evropljani morati da se pomire još koju godinu. Na sljedećim izborima za Evropski parlament će sigurno još više glasova dobiti oni koji se protive srastanju zemalja iz ove organizacije.

Gorke posljedice irskog „ne“ će osjetiti i Hrvatska, Turska i ostale balkanske države koje bi rado postale nove članice unije. Proširenja unije neće biti na osnovu starih ugovora iz Nice koji definišu postojanje ove organizacije. Postavlja se pitanje: kako onda održati pritisak na zemlje kandidate da ostvare reforme koje se od njih traže?

Drama oko ratifikacije Lisabonskog ugovora pokazuje da je unije došla do granice svojih mogućnosti djelovanja u poziciji u kojoj svaka od 27 država članica ima pravo veta i u kojoj oni sa margine mogu blokirati svaku odluku većine.

Uprkos krize EU se ne smije raspasti. Ovaj projekat privredne, integracijske i mirovne prirode, jedinstven u svijetu, ne smije propasti, bez obzira na to što je građanima, čini se, postalo svejedno hoće li on uspjeti.