Bitka za kobasice

Vožnjom poznatom autocestom A9 od Berlina prema Münchenu, odmah nakon što prođete raskrižje Hermsdorf doći ćete do malenog odmorišta. Zapravo tamo danas možete tek malo istegnuti noge i odmoriti se od vožnje, ali iza zelene žičane ograde kojom je omeđeno to parkiralište stoje ljestve i zagonetan natpis: "Pozvonite ili glasno vičite ako želite originalnu tirinšku pečenicu u pecivu".

I doista, tako će se odazvati Christina Wagner koja drži pečenjaru kobasica samo nekoliko metara iza žičane ograde. Kad primi narudžbu, kobasicu i napitke stavlja u košaru i mušterije služi kroz - ili preko ograde, zato su te ljestve.

Prodaja tako ide još od 2010. iz dana u dan. Kobasice nisu skupe, 2,50 € koliko najmanje košta i obična kava u "službenom" restoranu na autocesti. Služi i osvježavajuće napitke i barem dok zbog sudskog spora ovo nije postala najpoznatija žičana ograda i prodavaonica tirinških kobasica u Njemačkoj, nije imala baš puno mušterija. Prodala bi najviše desetak kobasica na dan. U svakom slučaju "ništa od čega biste postali bogataši", tvrdi gospođa Wagner.

Kaže nam i da neki vozači pitaju, je li to nekakva komedija i snima li ih se za neku zabavnu televizijsku emisiju, poput skrivene kamere. Ali makar to tako izgleda, to nije nikakva komedija: u najboljem slučaju, to je njemačka birokratska drama, tipična za ovu zemlju barem isto toliko koliko i njene kobasice.

Naime, autocesta A9 nije bilo koja prometnica: to je prva autocesta koju je svečano otvorio još Adolf Hitler - makar nije najstarija autocesta u ovoj zemlji. Prva autocesta je ona koja ide od Kölna do Bonna i svečano je otvorena još 1921. ali na njenih nešto preko dvadeset kilometara i nema baš previše potrebe za nekakvo odmaralište i benzinsku postaju. Doista, na toj autocesti - danas ona nosi oznaku A555, odmorišta nema sve do današnjih dana.

Ali na putu od Berlina pa sve do Münchena se lako može postati gladan i žedan - i upravo je ova pečenjarnica u pokrajini Tirinškoj bila prvo mjesto gdje su njemački vozači mogli stati, odmoriti se i nešto pojesti u čitavoj Njemačkoj. Otvorena je 1936. ali i to odmorište iza sebe ima burnu prošlost. I ne samo zbog gladnih i žednih vozača.

Duge godine propasti

Naime ta autocesta je u doba podjele Njemačke bila jedan od malobrojnih "koridora", dakle cesta kojom su vozači sa Zapada mogli doći do Zapadnog Berlina bez formalnog ulaska u socijalističku, Istočnu Njemačku. Tako je i to odmorište služilo samo zapadnim vozačima, ali i tamo je s odmorom trebalo biti na oprezu. Jer to jest bio teritorij komunističke države i mogli ste biti sigurni da ste tamo pod budnom paskom zloglasne istočnonjemačke tajne policije.

Utoliko i to odmorište nije bilo baš popularno, a posao nije išao niti nakon ujedinjenja Njemačke. 2004. je konačno i zatvoreno, a 2009. je njemačka država odlučila to odmorište Rodaborn - tako je bio njen službeni naziv - prodati.

Tako u ovu dramu dolazi i bračni par Wagner. Oni su kupili taj objekt od države, obnovili ovo povijesno odmaralište i već slijedeće godine opet počeli nuditi originalne tirinške pečene kobasice u pecivu i osvježenje za vozače. I sad dolazi jedan veliki "ali".

Naime, čitava mreža odmarališta uz njemačke autoceste je do razmjerno nedavnog vremena bila u državnom vlasništvu i država je imala monopol - dakle nisu nekakav Hans i Wolfgang mogli tek tako prodavati kobasice uz državnu autocestu. 1998. je to, takozvano Društvo za dodatne pogone saveznih autocesta (Gesellschaft für Nebenbetriebe der Bundesautobahnen) privatizirano i od onda koncesiju ima tvrtka Tank & Rast. U vladinoj odluci o privatizaciji bivšeg državnog monopolista stoji i gotovo duhovita odredba kako se privatni vlasnik obavezuje djelovati protiv monopolističkog položaja na tržištu. Ali tu se nije mislilo da će se dopustiti i nekom drugom da otvori odmaralište uz državnu autocestu.

Povijesno odmaralište - protuzakonito

To se odnosi tek na raznolikost zakupaca ugostiteljskih prostora od kojih će monopolist ubirati solidnu najamninu. Makar vozači željni odmora u lancu Tank & Rast ne vide baš puno raznolikosti: gotovo svugdje je hrana daleko od kulinarskih užitaka, gotovo svugdje se i vidi da je odmaralište vidjelo bolje dane - i baš svugdje je daleko skuplje nego u nekom "normalnom" restoranu. Što se derutnih prostora tiče, to je i zasluga što su dugo godina vlasnici Tank & Rast bili razni investicijski fondovi koji su se jedino trudili "izmusti" što više novca iz džepova umornih vozača. Ali bolje nije postalo niti nakon što je 2015. za 3,5 milijardi eura vlasnik postao investicijski ogranak njemačkog osiguravatelja, Allianz Capital Partners.

Teško je reći što je bračni par Wagner mislio kad je kupovao to povijesno odmaralište. Ali vjerojatno im nije bilo jasno da je koncesija prodaje osvježenja vozačima autoceste u njihovoj gostionici istekla kad je objekt bio zatvoren - i da je monopolist Tank & Rast odlučan da ih spriječi da to oni dalje čine. Na tamošnjem parkiralištu je tako osvanula ta solidna, 2 metara visoka žičana ograda, a i taj "trik" sa zvoncem i prodajom preko ograde žele spriječiti sudskim putem.

Ovog tjedna je o tome odlučivao i Upravni sud u Geri i još je jednom potvrdio pravo monopolistu, koncernu Tank & Rast da samo on - i nitko drugi, prodaje osvježenje vozačima državnih autocesta. Činjenica da i posjet nužniku kod tog monopoliste košta gotovo trećinu iznosa od onog za koji kod bračnog para Wagner možete dobiti ukusnu kobasicu za Sud nije nikakav argument. Zakon je takav kakav jest i nije na sudu da raspravlja o kulinarstvu.

Kako se izvući iz šaka monopoliste?

U svakom slučaju, presuda još nije pravomoćna i Christina Wagner je odlučna da i dalje prodaje kobasice, ako mora i ovako, "preko žice". "Mogu me uhapsiti, mene, majku troje djece, baš ovdje kod ograde", kaže nam gospođa Wagner. Ali ona će sve do tada prodavati svoje kobasice. A što se tiče žičane i bilo kakve ograde, na istoku Njemačke su ionako alergični na takve stvari. Tužno je, kaže gospođa, da se "opet grade zidovi" kroz Njemačku - doduše ovaj put ne iz ideoloških, nego interesnih razloga.

Zapravo i njemačke udruge vozača redom kritiziraju lošu i skupu ponudu ovog monopoliste koji drži odmarališta uz njemačke autoceste. Alternativa vozačima je otići na neko od odmarališta koja su podignuta na lokalnim cestama često samo par stotina metara nakon izlaza s autoceste - i što svaki bolji GPS uređaj ili smartphone ionako predlaže vozačima.

A tu su i mnogi savjeti starih, iskusnih vozača kako naći mjesto uz autocestu gdje će se dobro i jeftino pojesti. Ima već i mnogo vodiča i savjetnika, ali barem kad se tiče pokrajine Bavarske, jedan savjet je često bolji od svake elektronike: kad ogladnite, u vožnji pazite gdje su zvonici crkava u naseljima nedaleko od nekog izlaza sa autoceste. To u pravilu nisu moderna naselja gdje najčešće nema ničega, nego stara bavarska sela gdje je redovito preko puta seoske crkve - i seoska krčma.

Na žalost, neke od njih su u međuvremenu zatvorene, neke tek nude talijanske, grčke ili kineske "specijalitete". Ali u onima koje još postoje u pravilu se može dobro pojesti - i svakako uživati u dobrom bavarskom pivu.

LINK: http://www.dw.de/dw/article/0,,19239650,00.html