220611 Unabhängigkeitserklärung Kroatien Slowenien

Do proglašenja nezavisnosti nije došlo iznenada - četiri tjedna prije tog 25. juna 1991. je u Hrvatskoj održan referendum na kojem se 94 posto građana izjasnilo za odvajanje iz jugoslavenske federacije. A Slovenci su tu svoju želju dokumentirali u jednom referendumu još mjesecima ranije. Kada je nezavisnost konačno i proglašena, raspoloženje u obje zemlje je bilo euforično. Tada mnogi još nisu predviđali u kojem pravcu će se situacija u čitavoj Jugoslaviji razvijati - u pravcu rata, etničkih čišćenja, ubijanja i razaranja.

To tada nije vidio ni Srđan Dvornik, politolog i novinar iz Zagreba: "Priznajem da sam mislio da je proglašenje samostalnosti u tom trenutku samo jedan element, jedna točka u taktičkim igrama, u pregovorima između lidera različitih republika tadašnje Jugoslavije. U tom trenutku uopće nisam bio svjestan koliko će teške biti promjene i događaji nakon toga."

Kao i mnogi drugi, ni on nije vidio ono što nije želio vidjeti - mada su brojni znaci promatraču izvana bili uočljivi, smatra Marie-Janine Calic, profesorica povijesti južnoslavenskih naroda na minhenskom sveučilištu: "U to vrijeme se Jugoslavija već bila faktički raspala. Nije bilo zajedničkih institucija koje bi funkcionirale i stoga je bilo logično što su republike proglasile nezavisnost."

Genscher: "Odluka o priznanju je donešena jednoglasno"

Već krajem 1990. i početkom 1991. je i mnogima izvan Jugoslavije postalo jasno da Milošević pokušava uz pomoć masa pokrenutih nacionalističkom ideologijom velikosrpstva prigrabiti svu vlast u zemlji. To je dovelo do promjene stava i onih političara koji su se dugo zalagali za očuvanje Jugoslavije koju su znali iz Titovih vremena. Jedan od njih je i tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. „Postajalo je sve jasnije da Milošević želi vlast. Mi smo vidjeli ozbiljne znakove njegovih velikosrpskih ambicija. Tada nam je postalo jasno da želja za nezavisnošću u Hrvatskoj i Sloveniji ima svoje opravdanje", objašnjava Genscher.

Zbog toga je on pokušao svoje kolege iz Evropske zajednice uvjeriti u potrebu priznanja te nezavisnosti. Zbog tih nastojanja se Njemačku često optuživalo da je samovoljno forsirala priznanje i faktički prisilila druge zemlje da ju slijede. Genscher tvrdi međutim da je to besmislica: „Mi smo 17. decembra imali sastanak u Evropskoj zajednici na kome je zaključeno da se obje zemlje priznaju 15. januara 1992. Mi smo našu odluku donijeli 23. decembra, s time da ona stupa na snagu 15. januara. U to vrijeme su i druge zemlje već priznale nezavisnost Hrvatske i Slovenije. Njemačka je od početka jasno rekla da u to neće ići sama", napominje Genscher i dodaje vrlo rezolutno: "Odluka o priznanju je donesena jednoglasno!

Svi za istim stolom

I danas se još vode rasprave da li je to priznanje pozitivno ili negativno utjecalo na daljnji razvoj događaja - na eskalaciju rata, prije svega u Bosni i Hercegovini - i da li bi ranije priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije to spriječilo?!

Dvornik misli da bi, jer bi to pokazalo odlučnost međunarodne zajednice da brani granice novih država. Marie-Janine Calic je međutim uvjerena da to nije igralo značajnu ulogu. "Mislim da ranije priznavanje ne bi promijenilo temeljnu konstelaciju. Nepremostive proturječnosti su se sukobile, jedni su željeli nezavisnost, a drugi su smatrali da to ugrožava njihove životne interese. Trenutak priznanja tu nije bio važan", kaže Calic.

Dvadeset godina kasnije je Slovenija već članica Europske unije, Hrvatska se nalazi pred primanjem u članstvo. A i druge zemlje bivše Jugoslavije teže ulasku u EU. I tako bi se moglo desiti da se u skoro vrijeme ponovo sve nađu za istim stolom - onim u Bruxellesu.

Autor: Zoran Arbutina

Odgovorna urednica: Marina Martinović