Bodljikavo znase

Ko ne zna za priču o Ježurki Ježiću? Lija ga pozove na gozbu, on prihvati, padne noć, ona ga zadržava na noćenju, on odbija, jer mu je draži dom. (Mada ima tu i opreza, ko bi povjerovao prepredenoj domaćici!?) Liji je ta Ježeva vjernost kući čudna, pa odluči da ga prati. Usput joj se pridruže vuk, medvjed i divlja svinja, svi se jednako čudeći tome što jež pretpostavlja dom provodu. Lija jedina zaključi da u takvom izboru ima mudrosti, dok ostala tri podsmjevača budu na kraju strogo kažnjeni. (Šta dalje bješe, kakav je kraj? / Pričaću i to, potanko, znaj. / Krvnika vuka, jadna mu majka, / umlati brzo seljačka hajka. / Trapavog medu, oh, kuku, lele, / do same smrti izbole pčele. / I divlja svinja pade k'o kruška, / smače je zimus lovačka puška.)

Kad je priča u Hrvatskoj maknuta iz lektire, mnogi se roditeljski glas pobunio. Zašto ipak ne ranije, kad su drugi nepoćudni autori bili križani sa spiskova, kad su knjige na ćirilici završavale u kontejnerima za smeće? Jesu li nježna roditeljska srca zadrhtala zbog ataka na nevini svijet dječije književnosti, ili dobro izdresirani patriotski mozgovi samo nisu razumjeli u čemu je krivica jedne takve krasne ode domoljublju?

Infantilan mozak (a takav je, manje-više svaki koji se raznježi nad ovom socrealističkom bajkom) lako se i brzo identifikuje s Ježurkom Ježom. Kad Jež za Lijinim stolom

biranom frazom lisicu zdravi:

Dobar dan, lijo, vrlino čista,

klanjam se tebi, sa bodlja trista.

Nek perje pjetla, krasi tvoj dom,

kokoš nek sjedi u loncu tvom!

Guskino krilo lepeza tvoja,

a jastuk meki patkica koja.

Živjela vječno u miru, sreći,

nikada lavež ne čula pseći.

dobro izdresirana patriotska pamet nema primjedbi na Ježev izbor da zbog ručka za koji je trbuhom cijelim afirmiše pokolj peradi. Lija je u basnama obično lukava, osim što je krvnik životinjama kojima se hrani, ali za Ćopića, i fanove Ježeve kućice, savezništvo s njom, u zdravici, nije stav vrijedan poriva za povraćanjem. Zašto Lija ne dijeli sudbinu ostalih? Samo zato što za nju Ježevo domoljublje nije budalasto, zato što ona njegovu kućicu ne naziva, kao Medvjed i svinja i s njima vuja - straćarom, babom, štenarom s trulim krovom, slabom prostorkom, tijesnom, gluhom i punom buha.

Povrijeđeni siromašni jež proleter ali domoljub (s dvadesetdva miliona bodlji!) na prigovore kućici odgovara sa sjajem u očima:

Ma kakav bio moj rodni prag,

on mi je ipak mio i drag.

Prost je i skroman, ali je moj,

tu sam slobodan i gazda svoj.

Vrijedan sam, radim, bavim se lovom

i mirno živim pod svojim krovom.

To samo hulje, nosi ih vrag

za ručak daju svoj rodni prag!

Živite, čujem, od skitnje, pljačke

i svršićete naopačke!

I Lija, međutim, živi od skitnje i pljačke, ali ne završava naopačke i nju ne umlaćuje nikakva hajka. Istovremeno prase (koje se valja po blatu jednako kao što se jež valja po lišću u svom brlogu! - Pod kladom rupa, tamna i gluha, / prostirka u njoj od lišća suha. / Tu Ježić uđe, pliva u sreći...) ne pljačka: strada ponajprije stoga što je lovcima prasetina slastan i mastan zalogaj. Očigledno je da u poeziji ne važi ono što važi u poznavanju prirode i društva. U njoj je vrijednost ono što pjesnik proglašava vrijednim; u Ćopićevoj Kućici to su vrline radnika i seljaka koji je istovremeno branitelj. Jež je zato vještak i majstor u poslu svom, koji radi i čuva rođeni dom, - a lija mudar i objektivan sudija: To sluša lija, pa sudi zdravo: Sad vidim i ja, jež ima pravo! Vjeruje joj se tim više jer progovara iz neprijateljskog tabora.

Ježeva kućica samo je jedan od mnogih primjera kako dječija književnost služi ideologiji na vlasti u procesu formatiranja mišljenja. Dijete (pa i ono od 40 godina) koje se identifikuje s porukom Ježeve kućice prihvata i vrijednosti koje djelo zastupa: sklapati paktove sa zločincima, ne braniti slabije i ne buniti se protiv nepravde, sve je to prihvatljiv izbor u paketu s domoljubljem. Sve dok patriotizam određuje sistem vrijednosti, razum koristi potrebama a ne etici.

Zato je moguće da većina ljubi neki imaginarni (hrvatski, srpski, bosanski) dom koji se pred njihovim očima rasparčava na privatne imperije. Spremna je ta većina ginuti na granicama hiljadugodišnjih carstava, u ime izmišljenih tradicija, mitova i simbola, nesvjesna da brani zidove palača, načičkane sigurnosnim kamerama.

Fabrike, banke, najljepši dijelovi obale, lanci prehranbenih marketa, medijske kuće, sve je to također ježeva kućica (kao što su bili Brioni, Karađorđevo, Lapad, Stojčevac...) ali glupavo bodljikavo znase zadovoljno je svojom skromnom i prostom rupom, kakvu mu nudi školska lektira s hrpom sličnih domoljubića.

Sav blažen, sretan, niže bez broja:

Kućico draga, Slobodo moja!

Palato divna, drvenog svoda,

kolijevko meka, lisnatog poda,

uvijek ću vjeran osati tebi,

nizašto ja te mijenjao ne bi'!

U tebi živim bez brige, straha

i branit ću te do zadnjeg daha!

Ali, međutim! Praveći džadu

Odnese kiper bukovu kladu.

Gazeći muški, ko da je Praljak

Sve šumske staze utaba valjak.

Svi u Evropu! - taj novi šlager.

Pred kućom pjeva Ježurki bager.

Jež stoji nad hrpom praha -

Šta sad da brani do zadnjeg daha?

Sa buldožera a glasom lije

Ježurki Ježu neko se smije:

"Prijane stari, bio si ovca.

Džaba ti bodlje, kad nemaš novca."

Jež trlja oči, čudom se čudi:

"Jesu li lije postale ljudi?

I gdje su oni što su znali

Napamet pjesmu o Ježu budali?

Zar mi je ovo slava i hvala

I zar sam stvarno bio budala?

Dosta sam bio sretan sa malim!

Idem u Zagreb da se žalim...

Jer nema mede, ni vuka... Ni šume!"

Vukovim tragom škrguću gume.

Ali za srce što hrabro bije

Ni auto-cesta prepreka nije.

Gvozdena neman asfaltom praši

Al svoj na svome što da se plaši?

Kamp-kućica se jedna kotrlja...

Gdje bjehu bodlje, sad je mrlja.

Autor: Nenad veličković

Odg. ur. Belma Fazlagić