Bogatstvo raznolikosti

„Imate tridesetak kilometara do Skadra,“ kaže jedan od mladića na prvoj bezninskoj pumpi poslije crnogorsko-albanskog graničnog prijelaza. Putem izlokanim kao mjesečev krater ulazite u zemlju dvoglavih orlova. Na radiju ni traga od nekadašnje Radio Tirane, muzička emisija sa energičnom voditeljicom na Radiju Skhoder zvuči zanimljivo.

Nema nacionalnih podjela

Noć je i ne može se uočiti tvrđava koja će tek ujutro otkriti ljepotu i dominaciju nad jednim od najstarijih južnoevropskih gradova. Hotel koji se naziva kao i tvrđava, Rozafa (Ruža) izgleda poput napuštene džinovske košnice. Jedino je uređen svadbeni salon gdje veseli mladenci dočekuju goste na svadbi. Da nema tipične albanske muzike, svadba bi izgledala kao i većina sličnih u BiH. Sagovornici pričaju na albanskom a prevodilac Ekrem Beadini, koji inače živi u Gračanici, pokazao se kao odličan. „Dvokrevetne sobe koštaju od osam do 32 eura,“ informira nas ljubazna recepcionerka Drita Mazija koja nema čak ni knjige gostiju, a podatke iz pasoša upisuje na komad papira. U sobi 308 ipak je ugodno, topla voda, čista posteljina i lijep pogled. Terase u baštama nisu pune, mjesta ima dovoljno. Dvojica Albanaca Indrita Bushatiji i Georg Fleta, muslimana i katolika, ćaskaju uz kafu razgovarajući o prijevodu na albanski knjige koja kritički analizira Danteovu „Božanstvenu komediju“. „Albanija je iznad svega, ovdje nema izraženih nacionalnih podjela,“ pričaju na tečnom engleskom jeziku i potvrđuju kako je prirodno da u centru grada postoje pravoslavna i katolička crkve i džamija. Preko puta, reklame „Gostivara“ , „Tetova“ „Prištine“ potvrđuju prisustvo kapitala iz susjednih zemalja, Makedonije i Kosova. Dok kolporter u Skadru dijeli jutarnja izdanja novina, imate priliku popiti čaj iz Hrvatske pod suncobranom napravljenim u Bosni i Hercegovini.

Tirana – grad kontrasta

Kao da nije bilo drugih ideja za ulaganje novca osim benzinskih pumpi i hotela na putu Skadar-Tirana. Trg glavnog grada je u rekonstrukciji. Prelijepa džamija, koja je u doba strahovlade Envera Hodže bila jedan od motiva kojeg je Jugoslavenska Radio-televizija rabila izvještavajući sa ovog izlovanog ostrva, puna je vjernika. Mladići sa dugim bradama i kratkim pantalonama znak su da je selefijski mesheb, među dugo potiskivanom slobodom vjere, našao utočište. Stotinjak metara dalje zgrada Opere u znaku je obilježavanja stotinu godina od rođenja Majke Tereze. Ovo je zemlja velikog kontrasta: mercedesi i zaprežna kola, veleljepne povratničke vile i derutne kućice, djevojke obučene po posljednoj modi i tradicionalna nošnja, vozači koji prolaze „kroz crveno“,...

Iako je nedjelja, grad je vrlo živ, pun novih kolorita, velikih fontana i parkova, dječijih igrališta... U starosnoj strukturi, Albanija je pozicionirana kao država sa najmlađim stanovništvom. Mještani tvrde da je prosjek starosti 28 godina. Još su prisutne stare sive fasade koje su odraz arhitekture u većini bivših komunističkih zemalja. Na mostu u centru ovog 3,5 milionskog grada, Jahir Hot, prodaje stare knjige. Ismail Kadare, najpoznatiji albanski pisac prva je asocijacija u ovakvim susretima. „General mrtve vojske“ i „Most na tri luka“ mogu se kupiti po cijeni od tri eura. Nakon pozdrava „mir dita“ na upit kako ide posao odgovara: „Zadovoljan sam, sve se čita, a najviše lakša literatura“.

Bunkeri na sve strane

„Izvinite, ali moram vam reći da ćete izgubiti od Albanije,“ šali se vlasnik pekare u Draču, ljetnoj turističkoj destinaciji Albanaca, ali i Bosanaca i Hercegovaca. Nogometne reprezentacije Albanije i BiH nalaze se u istoj kvalifikacijskoj grupi za Evropsko prvenstvo, a i ovdje, nogomet je više od najvažnije sporedne stvari na svijetu.

„Pogledajte, korupcija je bila očigledna, hotele su postavili 50 metara od mora i grad se neće moći turistički dalje razvijati,“ komentira gošća za susjednim stolom u Dursi. Drač je grad i luka na obali Jadranskog mora i nalazi se 33 km zapadno od Tirane.

Na plaži – bunkeri. U selima i gradovima također. Na svakog četvrtog Albanca dolazi po jedan. Taksista u mercedesu (koji se najčešće vozi u ovoj zemlji) dok pretiče zaprežna kola prepričava kako je „Enver Hodža naložio inženjeru da se sakrije u jedan od bunkera a onda naredio da se ispali tenkovska granata. Inženjer je ostao živ,“ kaže vozač.

Ovo potvrđuju i Bošnjaci iz sela Borak. Njihovi preci su se ovdje doselili prije 130 godina. „Mi smo bili za potkusurivanje između velikih carstava,“ kaže na bosanskom jeziku Osman Begić. Pripovjeda kako je za odlazak u Drač morao tražiti propusnicu, a na trpezi je imao samo kukuruz. „Ne ponovilo se vrijeme Envera Hodže. Danas je lijepo, doduše nema posla, kriza je kao i svugdje, ali ima slobode,“ kaže on.

Ova zemlja u bogatstvu različitosti vidi prednosti. Bunkeri su pretvoreni u kafiće, štale, reklamne panoe, pa i diskoteke, a sačuvani su i mnogi spomenici. Kao što neki žele vidjeti Kubu još dok je Fidel Kastro živ, računajući da će nezaustavljivi neoliberalni kapitalizam izbrisati današnju bizarnost, tako Albaniju (možda) treba posjetiti dok još sve nije „izgrađeno na novo“.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednik: Zorica Ilić