Bolesno zdravstvo

Zdravstveno osiguranje je jedan od stupova sistema socijalnog osiguranja u Njemačkoj. Uvedeno je 1883. godine na inicijativu tadašnjeg carskog kancelara Otta von Bismarcka. Njemačka je u to vrijeme izrastala u industrijsku i vojnu velesilu i Bismarcku je bilo stalo do toga da ima što više što zdravijih radnika i vojnika.

Danas je Njemačka u mnogočemu na samom vrhu svjetske ljestvice kada se radi o zdravstvu. Međunarodne usporedbe kvalitete zdravstvenog sistema u industrijskim zemljama pozicioniraju Njemačku gotovo uvijek na jedno od prva tri mjesta.

Milijarde i milijarde i milijarde...

Osnovni problem njemačkog zdravstva su međutim njegovi ogromni troškovi. Od svih zemalja OECD-a Njemačka je sa izdacima za zdravstvo u iznosu 10,6 % ukupnog bruto nacionalnog dohotka na četvrtom mjestu, što iznosi oko 3.000 eura po glavi stanovnika.

Zdravstveno osiguranje se u Njemačkoj financira na načelima solidarnosti i pariteta: svi uplaćuju, bolesni koriste, a zaposleni i poslodavci uplaćuju po pola iznosa. Manji dio dodaje država iz poreza. Ukupna suma: 250 milijardi eura. Desetljećima su zdravstvena osiguranja - kojih je ranije bilo 1200, a danas ih je 253 - bolnicama, liječnicima, apotekama, te farmacijskoj i industriji medicinskih aparata iz svojih fondova novac davali šakom i kapom.

Novinarka DW Monika Lohmueller, stručnjak za pitanje zdravstva, naglašava: "Njemački zdravstveni sistem je kao bazen pun morskih pasa - tu svatko želi svoj dio kolača od tih 250 milijardi, i to po mogućnosti što veći. Tu se vrti nevjerovatno mnogo novca, sve je užasno skupo."

Kolač je velik, ali su apetiti još veći

U vrijeme privrednog rasta, malog broja nezaposlenih i kada je stanovništvo bilo mlađe, to nije bio toliki problem. Ali vremena su se promijenila: brojni nezaposleni su kao i svi drugi zakonski obavezno zdravstveno osigurani, ali ne plaćaju doprinose. Stanovništvo je sve starije, sve je više nemoćnih koji trebaju skupu i intenzivnu njegu. A industrija proizvodi sve kompliciranije i skuplje aparate i lijekove - što osiguranja moraju plaćati.

Rješenje problema je još prije deset godina ponudio tadašnji ministar zdravstva Horst Seehofer: "Ja mislim da bi se visoki standard kvalitete zdravstva u zemlji mogao dugo održavati, kada bi postojao konsensus oko činjenice da troškovi za zdravstvo ne mogu rasti brže od ukupnog bruto nacionalnog dohotka."

Znači - štednja. Oko toga se svi slažu. Pitanje je jedino - kod koga započeti. A tu se mišljenja, naravno, vrlo razlikuju: uvijek kod onog drugog.