Bolonjska jednačina

Privatni fakulteti osvajaju predgrađa.

Diplome uživaju status pijačne robe.

Akademske vertikale optužuju bolonju da zbog nje humanizam izdiše nasred puta kao Andrićev Alihodža, u kratkim trzajima.

Kao da je taj humanizam ikada imao stvarne veze s univerzitetom, kao da nikad nijedan hram znanja nije bio na budžetu i pod strogom brigom vladajuće ideologije.

Halabuka na bolonju, međutim, ne dolazi iz brige za univerzalne vrijednosti nego iz straha za akademske privilegije. Ismijava se birokratizacija ali se poštuje računovodstvo. Jer kome bi uostalom krema humanizma imala da polaže račune? Partijskim vođama, tajkunskim medijima, korumpiranim kolegama?

Pitanje je zašto ne sama sebi? Zašto se ne bi, umjesto što lamentira nad grešnim bolonjskim procesom, upitala ko od toga što oni rade ima stvarne koristi i o kakvoj se tačno koristi radi? Gdje su pred svojim studentima povukli granicu između naučnog metoda i ideologije koja ih plaća?

S olimpske visine šprdaju se s etcs bodovima i bravurozno dokazuju da se znanje ne može mjeriti. Superiorni nad karikaturama koje proizivode, ne pomišljaju da ti bodovi nude i drugačije perspektive.

Studenti kao niža bića

Naprimjer, perspektivu dozvoljenog optimalnog opterećenja studenta.

Ono, takvo opterećenje, ne može biti veće od 40 sati sedmično. To je pravo zagarantovano svakom građaninu. Humanizam se zalaže za jednakost. Teorijski. Praktično, studenti su valjda niža bića, i u redu je da rade duplo. Homo (student) homini (profesoru) asinus (magarac).

Pretvoreno u etcs bodove, to opterećenje studenata definiše i zakon o visokom obrazovanju. Student ne smije u toku jednog semestra raditi više od 750 sati. Može ako želi, ali se to od njega ne može tražiti, i ne smije se kažnjavati ako to nije učinio.

Ako jedan predmet u semestru vrijedi 4 etcs boda, to znači da student u tom semestru, za taj predmet, ne mora potrošiti više od 100 sati. (U bolonjskoj matematici, jedan bod znači 25 sati opterećenja studenta.)

Humanizam, međutim, pjeni na kalkulacije ove vrste. Humanisti (inače vješti s bodovima kad se tiču njihovih platnih listi) ne vole bodovanja koja banalizuju svetinju znanja. Iako se ovdje ne radi o znanju, nego o poštenju.

Svaki humanista i profesor dužan je (opet prema tom prokletom bolonjskom zakonu!) na početku semestra objaviti u tzv. silabusu šta planira postići, kojim sredstvima i u kojem vremenu. (I još koješta, ali ovo je za našu jednačinu bitno.) Ukoliko njegov predmet ima 4 etcs boda (100 sati!) student ne smije dobiti zadatke koji će ga opteretiti više. Kad se saberu časovi predavanja, vježbi, seminara, praktičnog rada, čitanja literature, pisanja seminarskih radova, suma treba biti 100. Prosto ko pasulj. Jedan etcs bod = 25 sati rada. 30 etcs bodova u semestru = 750 rada. Čitanje s razumijevanjme i pamćenjem (učenje) jedne stranice knjige = 10 minuta.

Ali jednačina, iako nema veze s pasuljem, smrdi.

Interes je profesora da zbog norme ima više časova predavanja.

Inetres je asistenata da zbog norme imaju više časova vježbi.

Interes je predmeta da literatura bude respektabilna, i obimom i značajem.

Interes je fakulteta da svi profesori imaju normu.

Itd. I kad svi upišu svoje interese, zbir daleko premaši dozvoljenu cifru.

Hoćemo li otpuštati višak akademskih radnika? Ne.

Hoćemo li smanjivati norme profesora? Ne.

Hoćemo li svoditi nauku na kurs opismenjavanja? Ne.

Šta nam onda ostaje?

Da opteretimo studente i opravdamo se priručnom humanističkom empatijom: i mi smo bili isto preopterećeni.

Šta onda ostaje studentima?

Da se pobune? Ne, jer se boje i jer nisu imali od koga naučiti da se hrabrost isplati.

Da traže pravnu zaštitu? Ne, jer nisu imali od koga naučiti da pravo daje rezultate.

Bakalari su potrošni materijal u akademskom napredovanju.

Budući da ne mogu znati sve, jer sve što se od njih traži nemoguće je znati (i što ne zna niti jedan profesor, jer ga ne zanima, jer je zaboravio, jer nije ni važno), studentima ostaje da budu raja s profesorima i da manjak upućenosti nadoknade viškom poslušnosti.

Dijagnoza bolesti

Tako univerzitet, kao fabrika ideoloških kadrova, postiže svoj cilj, za koji ga novcem poreskih obveznika plaća elita na vlasti.

S etcs bodovima ili bez njih, s bolonjom ili bez nje, dijagnoza bolesti izraziva je jednačinom:

PxO=750 (pri čemu je P broj predmeta a O vrijeme potrebno da student savlada sve što je potrebno za jedan predmet).

Univerzitet, ukoliko ne želi biti odgovoran za degenetski inžinjering, može ili tražiti izmjene zakona po kome će se radna sedmica povećati na 80 sati za građane nižeg reda (studente) ili s procesa bolonjakanja preći na bolonjski proces u skladu sa zakonom po kojem prima platu.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić