Bosanci u Rijeci - pod „širokogrudim liburnijskim suncem“

Kasno je poslijepodne i u Rijeci, u stanu Husrefa Hadžialagića, počinje „redovni večernji program“. Najprije je to dnevnik BHT-a, nakon toga slijede OBN i Bijeljina. „Nema šta“, šali se Husref „elektronska veza sa domovinom funkcioniše besprijekorno.“ Malo drugačije je sa vezom „novinskog tipa“, bosanskohercegovačka štampa u Rijeci je naime sve rjeđa roba. Posebno teško je pronaći bosanskohercegovačke dnevne listove, objašnjava Husref, ali Bosanci ko Bosanci, uvijek se, kaže, nekako snađu.

„Ima jedan Željko iz Sarajeva, inače jako pametan čovjek, radio je kao knjižničar, koji je već poznat po tome da dočekuje autobuse iz Bosne ovdje na stanici u Rijeci i onda pokupi novine po sjedištima. A neki vrlo često i putuju u Bosnu i svaki put ponesu Avaz, Oslobođenje, Nazavisne Novine i onda te novine obično prođu kroz više ruku – to nam je duševna hrana“, priča Husref Hadžialagić.

Inteligencija okupljena u „kružocima“

Bosanskohercegovačka štampa koja se ovako nađe pod toplim primorskim suncem kruži tako „od ruke do ruke“, a razmjene se, priča penzionisani profesor istorije iz Bosanske Gradiške, koji je u Rijeku stigao ratne `93, dešavaju na riječkom korzu. Ima tu nekoliko „kružoka“ i svaki, priča Husref, ima „svoju kafanu“; bosanskohercegovačka inteligencija, koja je u rodnim krajevima od danas do sutra postala nepoželjna.

„Ima dosta profesora u srednjim školama, neki su u međuvremenu i penzionisani, dosta inteligencije je došlo, do unazad nekoliko godina jako aktivno je bilo udruženje Banjalučana, gdje se npr. isticao Živomir Ličanin, nekadašnji glumac banjalučkog pozorišta. Jako je puno inteligencije iz Banjaluke ovdje, samo ja znam pet do šest liječnika. U međuvremenu je formirana i Bošnjačka zajednica, a Islamska zajednica je tu već postojala i tamo je hiljade ljudi dobilo pomoć, ona je u ratu odigrala jako važnu ulogu da se pomogne izbjeglicama “, kaže istoričar Hadžialagić, autor više knjiga o povijesti Bosanske Gradiške, Kozarca, Prijedora i BiH uopšte.

Veliki kredibilitet Islamske zajednice

Bosanci i Hercegovci koji su za posljednjeg rata stigli u Rijeku uglavnom su sa područja Bosanske Krajine, razmjena stanova u tim „burnim ratnim vremenima“ obavljala se, sjeća se Hadžialagić „u jednom danu“; najčešće na relaciji Rijeka – Banjaluka. Danas u Rijeci živi nekih 5 000 Bosanaca i Hercegovaca, a oni, objašnjava profesor Hadžalagić, samo nastavljaju bosanskohercegovačku tradiciju u ovom „toplom multietničkom gradu“. Za vrijeme Otomanskog carstva i Austrougarske monarhije Bosanci su ovdje bili spona između Istoka i Zapada, nakon oslobođenja Rijeke u Drugom svjetskom ratu u gradu se nastanilo dosta „bosanskih partizana“, a riječka brodogradilišta još su od šezdesetih godina puna Bosanaca i Hercegovaca. Tih godina osnovana je i Islamska Zajednica u Rijeci, koja je opet 90-tih, za ovog „zadnjeg vala“, kaže jedan od njenih osnivača, Muahamed Tokalić, prognanicima iz Bosne bila jedino utočište.

„Islamska zajednica je dobila veliki kredibilitet kod ljudi, i oni koji nisu naginjali ka Islamskoj zajednici su se kasnije uključili u njen rad. Mi sa svima održavamo kontakte, ima ljudi koji nisu vjernici, ali nas podržavaju i samo pozitivno o nama pričaju. I ne zaboravite da Islamsku zajednicu svi uvažavaju. Zašto? Ona je poslije komunističkog vremena bila jedini nosilac da se nešto napravi. Drugih mi organizacija nismo imali. Sve je iz Islamske zajednice proisteklo kasnije. I Merhamet i Preporod i Bošnjačka nacionalna zajednica i političke stranke“, kaže Tokalić.

Džamija kao garant identiteta

Danas je, kažu i Tokalić i Hadžialagić, Islamska zajednica glavni nosilac i duhovnih i kulturnih dešavanja bosanske zajednice u ovom gradu. Tokaliću je, kaže, posebno drago što je cijene i intelektualci, svjesni njenog „evropskog karaktera“ i svega što je činila i čini za građane BiH. Kad smo već kod „Nacionalne zajednice“, kako se, pitam, u Rijeci komentarisala izjava Reisa Cerića o „Bošnjačkoj nacionalnoj državi“? Nisu li kritičari u Sarajevu u pravu kad kažu da se tako indirektno zagovara podijela BiH? Taj njegov govor je, kaže Tokalić, precijenjen, osim toga, dodaje, Reisu mnogi jednostavno zavide. Ako je tako loš, kaže Tokalić, zašto ga onda toliko cijene u Evropi? „Treba se boriti za identitet i prosperitet. To ja uvijek govorim. A većina Bošnjaka bi izgubili identitet bez džamije. Džamija će odigrati svoju ulogu da Bošnjaci ostanu Bošnjaci,“ tvrdi Muhamed Tokalić, jedan od osnivača Islamske zajednice u Rijeci.

Profesor Hadžialagić takođe se, kaže, želi staviti u odbranu Islamske Zajednice, ona je, objašnjava, u Republici Srpskoj npr., „gdje povratnici često moraju živjeti pored nekažnjenih zločinaca“, i danas „jedina institucija oko koje se mogu okupiti i u koju se mogu pouzdati“. A što se tiče političkog angažmana Reisa Cerića, za to nije kriv on, kaže, već „loši bošnjački političari“. Sve ovo, redovne su, razumije se, i teme sastanaka na riječkom korzu, priča Husref Hadžialagić.

„Dijaspori najviše smeta što se oni međusobno svađaju, ne mogu se dogovoriti. Što bi se reklo, ponašaju se kao rogovi u vreći. I ne mogu da zauzmu jedan stav. I smatramo da je i to jedan od razloga što je ovako loša situacija u Bosni. Da su oni jedinstveniji, lakše bi se suprotstavljali ovim secesionističkim pokušajima RS-a “, tvrdi Husref Hadžialagić.

Ogromna duša Riječana

Subhija Selesković – Merdanović, zvana Supka, rođena Tuzlanka, profesorica engleskog jezika i likovne umjetnosti, u Rijeci živi već više od 30 godina i priča kako joj se ovdje posebno sviđa „otvorenost toplog liburnijskog društva prema došljacima i svemu novome“. Pomoći drugome u nevolji, Riječani o tome ne razmišljaju, tvrdi Supka, oni jednostavno pomažu.

„Ja sam se gušila u suzama kad su dolazili brodovi i autobusi sa prognanim Bošnjacima i Hrvatima iz BiH i kad sam vidjela kako su Riječani sa puno duše i emocija primali te naše izbjeglice. To je, sjećam se, bio prvi tzv. Arkanov zbijeg, jer ih je Arkan držao u blokadi na sarajevskoj Ilidži nekoliko dana, a to su bili ljudi iz ovog novog dijela Sarajeva, Mojmilo, Dobrinja, Sokolović-kolonija, bosanske katolkinje sa Stupa, žene sa po petero male djece. Znam da su moji đaci od kuće donosili nove posteljine, novu odjeću, nove ručnike, nove dječje higijenske artikle. To su tako zdušno radili i ogromna duša Riječana je učinila da rane tih prvih zbjegova budu podnošljive“, sjeća se Supka.

Sevdalinka kao most

Odnos Riječana prema Bosancima i Hercegovcima do danas se, priča Supka, nije promijenio, a ona je u međuvremenu bošnjački predstavnik u „županijskom vijeću nacionalnih manjina“. Prefiksom „bošnjački“ kaže i nije baš toliko zadovoljna, no to što je takav naziv sada ušao u Ustav Republike Hrvatske, ne smeta joj, kaže Supka, da zastupa bosanske interese i u Rijeci njeguje bosansku kulturu. Npr. organizovanjem koncerta Ibrice Jusića, koji je programom „Amanet“, u Rijeci nedavno sevdalinku predstavio „baš onako gospodski“. „Znači mogu se stvarati asocijacije, klulturna društva, mogu se raditi projekti i svi imaju zaista obilatu potporu“, kaže Supka.

Sljedeći projekat koji je u razradi nosiće naziv „Sevdalinka kao most između Istoka i Zapada“, a zamišljeno je i klapsko izvođenje tradicionalne bosanske pjesme. A ovo će, sigurna je Supka, na pravi način demonstrirati koliko se Bosanci i Hercegovci i Riječani međusobno cijene i uvažavaju!

Autor: Emir Numanović

Odg. urednik: Zorica Ilić