Bosna na krovu Evrope - trideset godina poslije

Bosna je samo dan prije u francuskom zimskom sportskom centru Grenoblu osvojila titulu! Tadašnji protivnici Bosne, prekomorski susjedi Italijani, prije utakmice jedva da su znali gdje se nalazi Sarajevo. A kada je sirena označila kraj utakmice, na semafor-tabli Velodrom dvorane stajalo je Bosna/Sarajevo/ – Emerson/Varese/ 96:93! Italijanski šampion kapitulirao je u dramatičnom finalu.

Prvi put se jedan evropski tim bez američkih profesionalaca domogao titule prvaka starog kontinenta. Dino Menegin, Osola, Ruskoni i Amerikanci Mors i Jelwerton, dali su sve od sebe, ali to nije bilo dovoljno. Kinđe Delibašić i Žarko Varajić te su večeri "natrpali" 75 poena i to bez "trica"!

Varajinih 43 "komada"

Tada, naime, još nije bilo uvedeno pravilo da koš preko linije 6,25 metara vijedi tri, umjesto dva poena. Teško je povjerovati da će neki igrač, pa makar i sa "tricama", u finalnoj utakmici Lige evropskih šampiona ponoviti učinak Varaje u Grenoblu i ubaciti 43 poena! U autobusu, koji se vraćao u hotel, odmah je krenula "zeza". "E, da ne bi onih Varajinih 42, ništa od pehara" započe neko iz prednjeg dijela. A Varaja kao i svi Crnogorci "neda na se" i odmah skače sa sjedišta da popravi: "Bogomi nije 42, već 43"! Malo ko će tako maestralno proigravati suigrače i istovremeno pogađati kao elegantni Mirza Delibašić Kinđe.

Slavlje je u mondenskom Grenoblu, iznad kojeg se na vrhovima još bjelasao snijeg, trajalo do dugo u noć. Čini se da je pehar uoči finala bio namijenjen Italijanima, pa je Bosni uručen samo rezervni, da bi original stigao tek kasnije u Sarajevo!

Grad u transu

Sutradan, 6. aprila 1978. grad je još bio u transu. Na sarajevskom aerodromu bilo je na hiljade ljudi. Stradao je poneki krov automobila, pošto su navijači koristili četvorotočkaše kao osmatračnice. Do koje mjere se u gradu osjećala pozitivna energija ilustruje i činjenica da je Sarajevo-osiguranje svakome ko je prijavio štetu na krovu automobila nadoknađivalo štetu.

Naravno, na svečanoj sjednici prvim i tada jedinim Bosancima ovjenčanim evropskom titulom u košarci bila je uručena Šestoaprilska nagrada.

Od druge lige do šampionskog slavlja

A samo nepunu deceniju prije ovog lijepog dana Bosna je bila običan drugoligaš. Kako je glasila ta famozna pobjedonosna "evropska formula"?

Je li to bio fenomen zvani Kinđe, dopunjen snajperskom rukom Varaje, upornošću i organizacijom igre jednog Karija Pešića, u kombinaciji sa poletnošću dječaka Sabeta Hadžića? Je li to meteorski uzlet okretnog gorostasa Raše Radovanovića, koji je "pod svoje" stavio i tada nenadmašnog centra Dinu Menegina? Odakle gimnazijalcu Predragu Benačeku-Bengi toliko drske samouvjerenosti u duelima sa Amerom Bobom Mersom – baš onim Bobom koji je u prethodnoj utakmici lige šampiona u istoj sezoni, rasturio Bosnu u Vareseu – bilo je čak 27 razlike za Italijane? Kako to da je Anto Đogić skakao kao da je od gume? Da li tajna šampionske formule leži i u vizionarstvu sjedokosog maga Vuleta Vukalovića, čovjeka koji je vukao sve organizacijske konce u KK Bosna? Zašto i kako baš neka tamo Bosna?

Tanjevićev "presing" na treningu se isplatio

Formula se sastojala od svega toga pomalo. Ponajviše od rada. Mladi i ambiciozni Boša, Bogdan Tanjević, sa 24 godine došao je pomoći kao igrač, a potom je sjeo na trenersku klupu. Tjerao je igrače do iznemoglosti. Na treninzima se dva, pa i tri puta dnevno radilo uistinu pakleno. Trenerov poderani glas, uporediv sa glasom Džoa Kokera, imao je za sve ove momke posebnu boju. Nisu ni morali razumjeti riječi, a ta im je boja već govorila "možemo i hoćemo".

Bosnina djeca i danas su "na krovu Evrope"

Zlatna nit ove generacije traje danas širom Evrope. Boša je bio u Italiji, prvak Evrope i sa Benetonom! Tursku reprezentaciju uveo je među osam na svijetu! I, uvijek stigne do svog Sarajeva. Kao nedavno na memorijalni turnir Mirze Delibašića. Svetislav Pešić je 1992. sa reprezentacijom Njemačke bio prvak Evrope i u Minhenu, pa potom višestruki prvak sa berlinskom Albom, na kraju prvak Evrope sa Barcelonom. I, prvak svijeta sa Srbijom i Crnom Gorom u Indijanopolisu.

Pomoćni trener šampionske Bosne Draško Prodanović, osvajao je titule u Francuskoj, a u Njemačkoj čim je došao kao savjetnik treneru Saši Obradoviću, okitio se titulom prvaka u Kelnu! Mutapčić je također uspješan trener u Njemačkoj.

Rašo Radovanović je nedavno sa ekipom Železnika u Skenderiji osvojio Gudijer-Jadransku ligu. A, djeca iz ovog kluba gdje je Rašo šef, odlaze u vrhunske evropske ekipe, sve do profesionalne amerilčke NBA lige! Skenderija je skandirala "Rašo majstore", a on u svom Sarajevu nije mogao platiti ni kafu, niti taksi vožnju.

Formula za uspon na krov Evrope, sve do osniježenih vrhova francuskog mondenskog zimskog centra Grenobla, ostala je životna i sportska vodilja većine od ovih ljudi. Bude li prilike, vremena i para, otići ću jednom na skijanje u taj Grenobl, jer je ovaj grad pomalo naš, bosanski, šestoaprilski.

Autor: Zdravko Lipovac (Iz knjige "Teferič na ničijoj zemlji")

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić