Božić na željezničkom kolodvoru: Kad vlak ulazi u „Tihu noć“

Sjede na jednostavnim drvenim klupama. Ono što posjeduju je pored njih, u dvije, tri torbe ili plastične vrećice. I gotovo svi mrmljaju jednu staru božićnu pjesmicu koju znaju iz djetinjstva.

Badnjak je, proslava Božića u prostoru Misije za socijalnu skrb grada Berlina na glavnom kolodvoru. Preko razglasa se čuju crkvena zvona. To je ceremonija koja se sada ponavlja već 18. put, otkako je 2006. otvorena nova zgrada berlinskog glavnog kolodvora.

Prošle je godine Christian Ceconi, direktor Berlinske gradske misije, vjerojatno najpoznatijeg pružatelja usluga beskućnicima u glavnom gradu, po prvi put vodio ceremoniju. Župnik će i ove godine propovijedati. Božić je, kaže ovaj 52-godišnjak u intervjuu za Deutsche Welle, proslava „koje nekako uvijek dolazi u neprikladno vrijeme". Na kraju krajeva to pokazuje i sama božićna priča. „Mnogo toga nije optimalno. U Betlehemu nema slobodnih kuća, nema se gdje prenoćiti. Pastiri izvan grada su ometeni u poslu i moraju se seliti negdje drugdje..."

„Mjesto prijelaza"

„Božić je", kaže Ceconi, „proslava prijelaznog trenutka." Ljudi poput Marije i Josipa i bezimenih pastira mislili bi da nikome nisu važni, da su beznačajni. Ali kroz povijest spasenja iznenada se nalaze „u središtu svjetske povijesti". Za njega, to odgovara mjestu poput ove željezničke postaje. „Željeznički kolodvor - to je uvijek mjesto prijelaza gdje se sastaju ljudi koji se inače nikada ne bi sreli. I usred svega toga susreću Boga. Baš kao što su pastiri učinili u Betlehemu."

Koga je Ceconi vidio ispred sebe kada je prošle godine gledao zajednicu na Glavnom kolodvoru? „Vrlo različite ljude", kaže. „Bilo je mnogo beskućnika koje sam također mogao sresti kad se ujutro vozim tramvajem."

Ali bilo je tu i drugih ljudi, možda zakašnjelih putnika. Osim toga, slavili su i neki ljudi iz osiguranja željeznice, među njima i jedan menadžer. „Od beskućnika do upravitelja željeznice, ova mješavina me također dirnula."

Hram potrošnje i katedrala

Svatko tko prolazi kroz željezničku stanicu želi brzo nastaviti dalje ili jednostavno otići kući. A glavni kolodvor zapravo je hram potrošnje 365 dana u godini sa supermarketima i buticima, trgovinama i restoranima brze hrane. A sada je to staklena katedrala na sat vremena.

Za razliku od zračnih luka, velike željezničke stanice u Njemačkoj nemaju mjesta za pobožnost, za molitve, za tišinu. A ipak se kulisa berlinske željezničke postaje čini gotovo kao da je stvorena za proslavu Badnjaka: drvene klupe stoje u sjeni velikog božićnog drva s tisućama LED lampica. Zeleni vijenac visi ispred golemog staklenog zida. Za vrijeme trajanja slavlja, pokretne stepenice iza jednostavnog oltara miruju.

Drugačije je u vlakovima. Dok se dolje pjevalo i propovijedalo na Badnjak 2022., dva kata više vlakovi su se i dalje kotrljali preko perona 11 glavnog kolodvora, dolazeći iz Kölna ili Amsterdama.

„Čarolija mjesta"

Monika Jung kaže da je Glavni kolodvor u Berlinu, kao i sve velike željezničke postaje, "mjesto svakodnevnog života, dobrodošlice i oproštaja, frustracije i radosti". U božićno vrijeme zgrada zasja „u blagdanskom svjetlu". Jung je upraviteljica kolodvora međugradskih željeznica u Berlinu. „Čarolija posebnog mjesta potpuno je ispunjena kada pjesma i riječi mira ispune prostoriju", objašnjava ona. Putnici i zaposlenici imaju priliku „uživati ​​u trenutku i zaboraviti da kolodvor doista nikada ne miruje".

Neprestana aktivnost vraća se u svijest sat vremena kasnije. Neke božićne pjesme se pjevaju i na engleskom jeziku, „Her little children come", „Silent Night" i „O holy night". Vlakovi dolaze i odlaze, obavijesti se čuju na peronima.

Volonteri iz gradske misije slažu drvene klupe, uklanjaju barijere, nude topli čaj i brinu se o gostima koji možda još nemaju gdje prespavati. Betlehem u Berlinu 2022. A tako će biti i ove godine.

Kao student Christian Ceconi doživio je Božić u Svetoj zemlji prije nekoliko godina. S ostalim studentima na Badnjak je prepješačio deset kilometara od Jeruzalema do Betlehema. Kao teolog poznaje priču o Isusovom rođenju. Gdje bi smjestio šaroliku zajednicu s Glavnog kolodvora u Berlinu? „Za mene su svi oni koji tu sjede pastiri. Jer na kraju krajeva, u cijeloj božićnoj priči, pastiri su ti koji su se najmanje nadali da će se pojaviti u takvoj priči. Ali u jaslicama su dio toga i osjećaju: Bog dolazi k meni."

To odgovara zajednici Božićne noći na željezničkoj stanici, kaže Ceconi. Tko sjedi u staroj kišnoj jakni na sjajno uređenom Glavnom kolodvoru s vrećom za spavanje ispod klupe, čvrsto je uvjeren da ova priča nikako ne može biti o njemu. Ljudi koji su beskućnici žive u sjeni društva, kaže teolog. No, „ako Bog želi unijeti svjetlo u tamu na Božić, onda prvo dolazi ljudima u sjeni".

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu