Briga za svakog Srbina na Kosovu?

Evica Đorđević, jedina Srpkinja koja je u Prizrenu rodila dijete nakon rata i svo to vrijeme nije napuštala rodni grad, od 2004. živi samo od 55 evra koje dobija od Vlade Kosova. Iako je, kako tvrdi, do juna 1999. radila u prosvjeti, od Vlade Srbije ne dobija ni minimalac, kao većina njenih sunarodnika na Kosovu. Te godine joj je u Beogradu to pravo ukinuto, a da ni sama ne zna zašto.

Milostinja

„Obraćala sam se ljudima i u Beogradu. Predala sam svu dokumentaciju i kopiju mog boravka u bazi njemačkog Kfora (za vrijeme i nakon nereda 2004. prim.aut). Nikakav odgovor nisam dobila. Milici je ukinuta socijalna pomoć iz Beograda, a ni ja ne primam tu minimalnu naknadu, mislim da je 11.000 dinara. Trudim se da ostanem ovdje. Mene su odstranili sa spiska, a Milici uskratili tu pomoć.“

Evici i njenoj ćerki Milici, koja je ove godine pošla u prvi razred osnovne škole i nastavu, kao jedini đak, pohađa u Sabornoj crkvi svetog Đorđa, na svu sreću povremeno pomažu neki ljudi dobre volje.

„Da kažem – kao neka vrsta milostinje, jer u suprotnom ne bi mogli da živimo. Daju nam oni koji donesu nešto manastirima, pa Milici tako udijele nešto ili u novcu ili tako neke poklončiće: sveske, olovke, bojice…“

Apel

Evici teško pada to što je prepuštena sama sebi, i pored tolikog deklarativnog zalaganja predstavnika brojnih medija u Srbiji, a pogotovu predstavnika najviših vlasti u Beogradu.

„Nije ni malo lako. U toj okolini gdje ja i Milica živimo nema Srba. Otišli su.“

Evica Đorđević, inače profesorka filozofije i sociologije, smatra da traži samo ono što joj sljeduje na osnovu rada u školi. O odricanjima nakon odlaska najvećeg broja njenih sunarodnika iz Prizrena, kako se „ne bi ukinulo srpstvo“, neće da govori.

„Apelujem na Vladu Srbije, Ministarstvo prosvjete u Zahumskoj 14, gdje sam predala svu dokumentaciju, za lični dohodak ili minimalac koji mi sljeduje. Radila sam u Domu učenika srednjih škola po smjenama i to kada je bilo najgore. Kad je bilo bombardovanje ja sam se vraćala negdje oko 22 sata uveče. Išla sam sama, prvo idu kola OEBS-a, pa policijska kola, pa ja. Sama, nigdje nikog. Kada je bilo najgore morala sam da zamolim učenike da me isprate.“

„U svemiru“

Ovoj Prizrenki, strasnoj zaljubljenici u rodni grad, odgovor koji je nedavno dobila iz Mitrovice gdje se obratila za pomoć, i dalje „odzvanja u ušima“. Ne može, kaže, da povjeruje da se tako nešto njoj, ili bilo kom Srbinu na Kosovu, pogotovu južno od Ibra, može desiti, i to od strane sunarodnika.

„Kada sam telefonom zvala u Mitrovici, pošto je resor za isplatu u tom gradu, predstavila sam se i rekla da sam iz Prizrena, a meni je osoba koja tu radi rekla: 'Evo sada nam se javlja neko iz svemira'.“

Autor: Refki Alija, Prizren

Odgovorna urednica: Zorica Ilić