Brigo moja, pređi na drugoga!

Početkom 2011. policija je u ranim jutarnjim satima pozvonila na vrata jednog stana u gradiću Giesenu. Vrata im je otvorio otac tada 15-godišnjeg Anuara Nasoa. Vremena niti prostora za diskusije nije bilo. Policija ih je obojicu odvela u zračnu luku i posjela na avion koji je letio u Damask, u Siriju. Otac i sin su protjerani iz Njemačke iako zakonski gledano, vlasti to nisu smjele učiniti.

Protjerivanje izbjeglica iz zemlje je zapravo dozvoljeno samo u slučajevima ako za dotične osobe u zemlji podrijetla ne postoji nikakva opasnost. 2011.godine u Siriji doduše još nije bijesnio građanski rat, no teške povrede ljudskih prava su već tada bile na dnevnom redu. O tome nisu izvještavale samo humanitarne organizacije već i nadležni ured pri njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova. Pa ipak, 15-godišnji Kurd i njegov otac prisilno su vraćeni u Siriju gdje ih je dočekalo ono što se moglo i očekivati. Uhićeni su odmah po izlasku iz zrakoplova i odvedeni u zatvor. Sam Anuar je u zatvoru proveo tri dana. „Zatvorili su me i mučili“, kaže on u razgovoru za Deutsche Welle.

Prebacivanje odgovornosti na druge

Ovo što se dogodilo njima, dogodilo se i stotinama drugih Sirijaca. Još 2009. godine se vrlo dobro znalo što sirijske vlasti rade s povratnicima iz drugih zemalja. Međutim, Sirijci naravno nisu jedina skupina. Godišnje iz Njemačke bude protjerano više tisuća osoba. Tijekom ove godine, prema informacijama Ministarstva vanjskih poslova, zemlju su morale napustiti 6.632 osobe. Mnogi od njih su protjerani na isti način kao Anuar i njegov otac.

„Većina izgona se odvija relativno nespektakularno. No, usprkos tome, mnogi izgoni iz zemlje završavaju katastrofama. Razlog tome je da se nadležni organi ne informiraju dovoljno o situaciji u pojedinim zemljama“, kritizira Bernd Mesovic iz humanitarne organizacije Pro Asyl. Međutim, jedna glasnogovornica Ministarstva unutarnjih poslova negira njegove tvrdnje. „Mi vrlo detaljno promatramo situacije u zemljama u koje se vraćaju izbjeglice. Koristimo se analizama Saveznog ureda za migraciju i izbjeglice kao i izvješćima Ministarstva vanjskih poslova“, kaže ona.

Bernd Mesovic osim toga posebno kritizira činjenicu da se njemačke vlasti nakon što su nekog protjerale iz zemlje, više nimalo ne brinu za daljnju sudbinu tih ljudi. „Ovdašnje vlasti tada se više ne osjećaju odgovornim. One djeluju u smislu: Mi vraćamo ljude u njihove zemlje podrijetla a o njima se tada moraju brinuti dotične vlasti“, navodi Mesovic. U Ministarstvu unutarnjih poslova kažu kako su u prošlosti doista pratili tek samo pojedinačne slučajeve nakon što su bili vraćeni u domovinu.

„Ovo dodatno ispitivanje i nije potrebno, budući da se nekog u zemlju podrijetla može vratiti samo u slučajevima ako tamo nikome ne prijeti mučenje ili neka druga vrsta neljudskog ponašanja“, kaže glasnogovornica ovog Ministarstva. Tijekom 2012. godine je u tom smislu, za oko 13 posto svih podnositelja azila, izrečena zabrana izgona iz Njemačke budući da im u zemlji podrijetla doista prijete opasnosti – to su prije svega građani Sirije, Afganistana i Iraka.

Zabrana izgona u Siriju, Afganistan i Irak

Oni koji su iz Njemačke od siječnja 2013. godine bili najčešće izbačeni su prije svega – Romi iz Srbije, Makedonije i sa Kosova. „No, njihova situacija u tim zemljama je doista vrlo teška. Njemačka često uljepšava situaciju te manjine u zemlji podrijetla iako se tamo svakodnevno krše njihova ljudska prava“, navodi Volker Maria Hügel iz Vijeća izbjeglica savezne pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija.

Međutim, o sudbini izbjeglica u Njemačkoj, ne odlučuje samo ova savezna zemlja. Njemačka se naime ravna prema takozvanoj Drugoj dublinskoj uredbi, prema kojoj je za azil neke osobe nadležna ona članica Europske unije, na čije tlo je određena osoba prvo stupila. Ukoliko je ta zemlja poznata i vrijedi kao sigurna, izbjeglice se tada, u pravilu bez posebnih ispitivanja, vraćaju upravo u nju. Tako je 2012. godine iz Njemačke u druge EU zemlje protjerano oko 3.037 osoba.

Možda zvuči čudno, no u međuvremenu ne vrijedi više baš svaka zemlja EU (uključujući i Norvešku i Švicarsku, kao takozvane, „treće sigurne zemlje“), kao sigurna. Primjerice, obzirom na izuzetno tešku situaciju u kojoj se nalazi Grčka, njemački Ustavni sud je 2009. godine donio odluku prema kojoj se izbjeglice iz Grčke više ne smiju tamo vraćati, budući da nije riječ o sigurnoj zemlji. Mnoge njemačke savezne pokrajine u međuvremenu su zaustavile i vraćanje izbjeglica u Italiju kao i u Mađarsku – iako posebna pravila za ove zemlje još ne postoje.

Što se Sirije tiče, i u ovu zemlju se srećom u međuvremenu nikog ne vraća. U ožujku ove godine je sam ministar unutarnjih poslova Hans-Peter Friedrich obustavu izgona iz Njemačke u Siriju produžio za još 6 mjeseci. Prema navodima ovog ministarstva, posljednji Sirijac je Njemačku prisilno mora napustiti u travnju 2011. godine. Anuar Naso i njegov otac se danas ponovno nalaze u Njemačkoj. Nakon odiseje po sirijskim zatvorima, ponovnog bijega iz zemlje preko Turske i Bugarske, danas žive u Njemačkoj no izgon im trenutno ne prijeti. U međuvremenu su dobili službeni izbjeglički status.

Autori: Sven Pöhle / Željka Telišman

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić