Brzim do Kaknja

Brzi voz Sarajevo-Zagreb klopara polako niz rijeku Bosnu i jasno je da brzina ne prelazi 70 km na sat. „Bar se lijepo može razgledati krajolik,“ kaže jedan od trojice mladića u kupeu. Razgovaraju o muzici i gitarama. Koja je bolja Fender ili Gibson? Ibanez ili Jackson? Prisjećam se kako je legendarni B.B. King svoju poznatu crnu, Gibson gitaru nazvao Lucille. Nailazi kondukter i veselo me pozdravlja: „A, vi ste još uvijek tu! Dobro je da ste u ovom vozu, to je najbolji voz koji imamo, eto, ova tri vagona. Ne daj Bože, da ste krenuli onim drugim. To je čista propast. Ali stići će Talgo, ja se nadam,“ kaže. Moji saputnici shvataju o čemu se radi. Predstavljam se. Studenti su, dvojica idu u posjetu rodbini u Doboju, a jedan će do Maglaja. Sead Selimović studira elektrotehniku, Mirsad Džaferović ekonomiju, dok treći, koji želi reći samo ime, a zove se Kenan, studira teologiju. Svi su pri kraju studija. „Šta ćete nakon diplome? Ostajete ovdje ili idete vani?“ pitam. „Ostajemo ovdje,“ kaže Sead. „Svi moji prijatelji, a i rođaci koji su bili vani na studijama, vratili su se u Bosnu. Ne može taj mladi svijet da se navikne na drugi mentalitet.“ Poznajem mnoge koji su otišli i nisu se vratili. „Jeste, ali znate ko se nije vratio? Oni koji su otišli kao djeca u ratu. Oni su se potpuno asimilirali i ti se možda nikada više neće vratiti, ali mi, formirani ljudi...“

„Mentalitet je najveći problem“

I Mirsad nije za odlazak. „Znate šta je najveći problem? Mentalitet. Nama je hladno gore,“ kaže i pokazuje neodređeno rukom. „Ljudi su hladni, Nijemci prije svega, pa onda i Šveđani, Holanđani... Amerikanci posebno imaju taj problem otuđenja. Niko nikoga ne poznaje. Nismo mi navikli na to i hvala Bogu da nismo. Ne znamo mi da ćutimo sa nekim ko je u našoj blizini, navikli smo na komunikaciju,“ kaže Mirsad. „Šta je sa tvojim prijateljima koji su se vratili?“ pitam. „Svi koji su se vratili rade. Jesu malo kuburili sa nostrifikacijom diplome, ali svi su se pozapošljavali, što u stranim, što u domaćim firmama kod nas,“ kaže Sead. „Biće i kod nas, jednog dana bolje,“ uključuje se u razgovor Kenan. „Za koliko?“ pitam. „Ne znam možda za deset godina, ili i manje. Sve što počne mora i da se završi, pa će se završiti i ovo doba krize i siromaštva. Ne može to vječno da traje,“ kaže Kenan. „Molim te da se ti kao duhovni čovjek za to založiš kod Svevišnjeg,“ kažem u šali. „Ali, moramo nešto i činiti. Molitva sama po sebi ne donosi spas. Ako smo odlučili da ostanemo, mi mladi ljudi koji možemo sada da damo najviše, već to je dobitak za zemlju,“ kaže Kenan. Pametno, nema šta. „I još nešto. Mi smo 'loši momci' sa Balkana. Zbog toga stranci imaju predrasude o nama. Zbog rata i svega što se dešavalo na ovim prostorima, teško nas prihvataju, a to frustrira.“

Kakanj: pripremite se za izlazak

Pisak lokomotive. Približava se Kakanj. Spremam se da izađem i pozdravljam se sa mojim saputnicima. „Može li jedna fotografija za kraj?“ pitam. „Joj, nemojte, nismo se ni počešljali jutros! Vidite kakvi smo,“ zavapiše. „Dobro, poštujem.“ Željeznička stanica u Kaknju je kao iz nekog drugog vremena. Obilazim je u širokom luku. Izgleda kao da će se svakog časa srušiti. Prva asocijacija na Kakanj, uvijek je bila i zauvijek će ostati – rudnik. Krajem 19. vijeka, austrougarski istraživači su ovdje pronašli velike količine mrkog uglja. Kada je otvorena prva jama, uz nju su građeni prvi objekti i tako je uz rudnik rastao grad. U rudniku „Kakanj“ trenutno radi 2 200 radnika, a od rudarskih plata živi više od 10 000 stanovnika. Opština Kakanj, sa selima koja joj pripadaju, broji oko 50 000 stanovnika. Osim rudnika, mjesno stanovništvo zapošljeno je i u Termoelektrani Kakanj i Cementari. Privatni sektor bori se za opstanak. Opština ima usvojenu strategiju razvoja od 2007. do 2017. godine.

Forsiraće se firme koje budu poštovale visoke ekološke standarde, doslovno, one bez dimnjaka. Plate su male, penzije još manje. Živi se teško kao i svuda u BiH. Nedavno je na glavnoj ulici postavljen veliki display koji pokazuje karakteristične slike grada: sportska dvorana, djeca na nekoj priredbi, mostovi grada, gradska biblioteka i odbojkaši Kaknja koji su prošle godine bili osvajači duple krune, prvenstva i kupa BiH.

Kakanjci vole svog načelnika opštine Mensura Jašarspahića, koji, bilo je za očekivati u rudarskom gradu, dolazi iz Socijaldemokratske partije. Kakanj je većinski bošnjački grad, sa malo Hrvata, i još manje Srba. „Ima nas stotinjak,“ kaže Nada, dok sa svojom prijateljicom Ilinkom posprema u pravoslavnoj crkvi Sv. Petra i Pavla, u centru Kaknja. „Bili smo i u ratu ovdje. Nije nam falila dlaka sa glave, niko nas nije ružno pogledao. I mi smo glasali za načelnika Jašarspahića, dobar je svima. Dobri su odnosi sa komšijama Bošnjacima, tu baš nema nikakvih problema. Samo, meni je teškošto su mi djeca u Americi, tako daleko i sin i kćerka,“ kaže Nada.

Ilinka bježi od foto-aparata, ali je sustižem kod „Posljednje večere“. „Kako živimo? Teško. Penzija mi je minimalac, pa vi zamislite kako. A sada nam pokažite ko ste i šta ste i za koga radite?“ Sasvim iznenađena, vadim sve moguće dokumente koje nosim, od lične karte pa nadalje. Pokazujem čak i besplatnu voznu kartu na moje ime. „Ni u policiji me ne bi ovako pregledali, kao vi u crkvi,“ kažem i dajem im moju vizit-kartu. „Nemojte se ljutiti, moramo znati s kim imamo posla, i oprostite. Nema popa, a mi smo s vama razgovarale u crkvi,“ kaže Nada.

Kakanj nije samo „sivi grad“

Načelnik Jašarspahić je u Zenici, na nekom sastanku, ali je tu njegov portparol Evelin Memić. S mnogo ljubavi priča o svom gradu, između ostalog i kako su tzv. velike zagađivače obuzdali strogim propisima, nabavili mobilnu stanicu za mjerenje zagađenosti, pa sada u svakom trenutku mogu izmjeriti nivo zagađenosti zraka u gradu.

„Sve prepoznatljivija obilježja Kaknja su naši kulturni i prirodni potencijali. Kakanj zaista ima prebogatu floru i faunu i vjerujem da su mnogi već čuli za poznato kakanjsko izletište i skijalište Ponijere. Radi se o vazdušnoj banji, koja već sada u turističkoj ponudi može ići rame uz rame sa poznatim bh. zimskim centrima. Svake godine na Ponijerima organiziramo akciju 'Svi na snijeg', besplatan odlazak djece i omladine autobusima na ovo skijalište. Ski-lift je pušten u rad prošle godine i mi primjećujemo sve više turista i iz inostranstva, a ne samo iz BiH,“ kaže Evelin i dodaje da su pravi magnet za turiste srednjevjekovni grad Bobovac i Kraljeva Sutjeska, mjesto boravka bosanskih kraljeva.

U Kraljevoj Sutjesci nalazi se Franjevački samostan, s muzejem u kojem se čuvaju i neki podaci o bosanskoj državnosti iz srednjeg vijeka. „Baš je dobro da ste došli ovako iznenada i da smo obavili ovaj razgovor tako spontano,“ kaže mi na kraju Evelin Memić. „Dobro je što nisam najavila dolazak?“ pitam. „Ma, odlično. Ovi naši novinari se najave, mi pripremimo brdo materijala, a onda od toga ništa naročito ne ispadne. A gdje će ovo biti objavljeno? Na Deutsche Welle-u? Dajte mi adresu da vidim stranicu.“ (www.dw-world.de/bhs)