Bush dao intervjue za njemacke bulevarske novine

Njegova poruka glasi: njemačko odbijanje rata u Iraku je oprošteno, Njemačka stoji na strani SAD kada je riječ o Iranu.Da li je ovakav stav američkog predsjednika zasluga njemačke kancelarke? Posjete njemačke kancelarke Washingtonu su u posljednje vrijeme u Njemačkoj praćene sa velikim oduševljenjem: Pohvaljeno je kako Angela Merkel zna kako se postupa sa gospodom iz Bijele kuće, kako se postiže dobra hemija izmedju dviju zemalja i uspjeh na susretu je mjeren po tome koliko minuta duže je razgovor trajao nego što je bilo prethodno planirano, zatim po tome da li je Kancelarka govorila o američkim investicijama u Njemačkoj i da li je Bush pozitivno odreagovao na kancelarkin poziv da dodje u Njemačku. I sve to bez nekog ofanzivnog šarma američkog predsjednika: jer Bush je naime bez šarmiranja pokusao da pridobije Njemačku za svoju vanjsku politiku. U tom cilju je Bush spreman čak i da daje intervjue za njemačku tv i za bulevarske časopise; u tom cilju je progutao i njemačko odbijanje rata u Iraku i objavio čak da ima razumijevanje za to.

Njemu sada i nije do Iraka vec samo do Irana. Da bi se napredovalo po pitanju Irana, Bushu je potrebna podrška, gdje god je može naći. Kina i Rusija mu tu podršku ne daju. Odmah je u Wahsingtonu loše ocijenjena moskovska demokratija, iako to nije nikakva novost, iako Bush i dalje obećava da će sa Putinom voditi otvoren razgovor. Mozda će to i biti otvoren razgovor, ali bez garancije da ce se Putin dati nagovoriti.

O Angeli Merkel je americki predsjednik stekao drugi utisak: dok Rusija zajedno sa Kinom predstavlja osnovnu prepreku za sprovodjenje rigorozne anti-iranske strategije Washingtona, vlada Angele Merkel obecava da ce biti na strani americke strategije.

To nije bezopasno. Receno je da se problemi zele rijesiti na diplomatski nacin, ali: odavno je poznato da diplomatija kako je shvataju u Bijeloj kuci, znači da suprotna strana mora dapopusti. Ako ta strana nij na to spremna, kao što Teheran ni ne pomišlja da popusti, onda će se u slučaju potrebe upotrijebti i sila.

Da li je Njemačka na to zaista spremna? Da li je Bushov razgovor sa kancelarkom kraj kamina u Bijeloj Kući inicirao nešto u tom smislu? Ili da li je inicirao nešto njegov dati intervju za Bild am Sonntag? I da li je Njemačka zaista spremna, i prije svega da li je u stanju, da svoju solidarnost sa Izraelom da dokaže djelima? Schroederov izraze neogrnicena solidarnost sa SAD nakon 11. septembra, kod mnogih Nijemaca je naisla na nerazumijevanje. I kolika li će biti solidarnost sa Izraelom?

Ko u Njemačkoj danas slavi ponovno priblizavanje stavova Washingtona i Berlina neka se ne vara: Bushova pruzena ruka ne mora znaciti poziv na stratesko prijateljstvo, vec i recenicu koja je bila napisana ispod nekadašnjih plakata za regrutiranje u vojsku u vrijeme 1. svjetskog rata, a ta rečenica glasi: hoću vas!